Mame dečaka, recite mi da i vi prolazite kroz isto

Ivana Brez Murk iz Hrvatske je bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorka joge, domaćica, supruga, mama. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a šoping i velika šolja kafe lek za neprospavane noći. Ona na svom blogu Tutus & Sons otkriva kako je zapravo biti mama dva dečaka.

Ivaninu priču prenosimo u celosti.

„Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa. Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama koje sam tako brižno sačuvala, da ću joj pustiti dugu kosu i raditi pletenice kao što je to meni moja mama radila, da ćemo otići na kavu i sladoled, da ćemo gledati romantične filmove zajedno kada bude starija. Da ću imati društvo za shopping i trač partije i jednom kad odraste.

I, kako to obično biva, život ti se nasmije u lice. Pa je mene podario sa dva dječaka. Dva divna, plavokosa, živahna dječaka. ŽIVAHNA. Da, to je ta riječ koje samo mame dječaka u potpunosti razumiju. Dva u kombinaciji su posebna priča, vjerujte mi na riječ. Dupla doza testosterona množi se s tisuću, pa kada su zajedno, to je tornado svjetskih razmjera. Pa ajde, da vam ukratko opišem, kako je to biti majka dječaka…

Prvo. Energija. Energija nepresušnih razmjera. Ponekad zaista imam osjećaj da su kao perpetum mobile. Ne staju ni kad su gotovi. Onda samo pojačaju intenzitet pa je sve na entu. Znate one slike kad djeca zaspu na čudnim mjestima? Moji nisu nikad. Nikad njih ne skrši toliko da bi stali i zaspali. Prije će žmirećki trčati okolo ako već ne mogu gledati. Znam reći da ih ujutro vodim na istrčavanje. Jer kad prođu nešto kilometara, onda možeš nekako s njima izaći na kraj. Kad izbace taj višak koji im se valjda nakupi kroz noć deset je puta lakša komunikacija.

Drugo. Muške igre. Postala sam stručnjak za aute, staze, tračnice, prometala i tehnikalije svih vrsta, a i superjunake. Kako je krenulo, još ću i fiziku savladati, za koju sam totalni tudum. Jer mog starijeg baš zanima kako funkcionira turbina. I kako se pokreće motor automobila. I kako se asfaltira cesta. A ja sam totalno žensko koje nema blage o tim stvarima. Još me čeka psihička priprema na akcijske filmove i sport na TV-u. Srećom pa imam još vremena, za sad su broj 1 edukativni crtići sa Kockice koji su čak i zanimljivi (braća Kratt, mali Einsteinčići, Miki Maus Clubhouse i naravno, nezaobilazni PJ Masks).

Pa hrvanje. Non-stop skaču jedan po drugom. Muž mi se smije kad ja u sekundi problijedim jer je mali preleti pol sobe u žaru igre. Kaže, ti to ne razumiješ, to ti je normalno za dečke da se tako igraju. Kako normalno? Kakoooo? Meni je normalno sjesti i crtati. Lijepiti šljokice po svemu. Izrezivati slike iz časopisa. Igrati se s lutkama. Definitivno mi u definiciju normalne igre ne ulazi natjecanje tko će napraviti bolji kolut naprijed u skoku sa kauča. Tko će naslagati više kutija na kup i onda skakati s toga. Koji će dulje visiti naglavačke s tate.

Da ne bi bilo, nisam ni ja bila cici mici kao klinka, ali iz ove uloge danas samo gledam kada će koji sletjeti na glavu, okinuti u radijator i sl. Kad oni krenu skakati, ja instant uzgojim tri sijede. Ali pustim ih neka skaču, u kontroliranim uvjetima, naravno.

Treće. Odjeća. Šta je to? Da ih pustim, oni bi bili najsretniji kada se ne bi ni morali oblačiti i kada bi dane mogli provoditi samo u gaćama. O urednosti neću pričati jer, kako sam krenula, uskoro ću otvoriti vlastitu praonicu specijaliziranu za skidanje svih mogućih vrsta fleka. Imam doma arsenal sredstava za skidanje fleka kakvog bi se i pristojne drogerije mogle posramiti. Shopping? Super stvar za jurnjavu među policama, skrivanje među jaknama i ulaženje u izlog. Opametila sam se pa sam odustala davno od tog sporta, internet shopping rules kad su klinci u pitanju.

Četvrto. Rječnik. Nedavno smo uveli u rječnik pojmove kakica, guzica i slične ljepote. Znaju oni dobro da je to nepristojno, da se tako ne razgovara, ali najsretniji su kada jedan s drugim uhvate koju minutu za ‘specijalne razgovore’. A tek je počelo sa tim tematikama, bojim se šta me sve još čeka.

I tako. Privikne se čovjek na sve. Uz sve navedeno, oni su bistre male osobe koje gledaju na svijet totalno drugačije od mene. Ali ima nešto u toj njihovoj živosti, vrckavosti i razigranosti, imaju taj sjaj u oku koji pokazuje koliko su neopterećeni, koliko uživaju u pokretu, koliko ih to sve strahovito veseli. I iako neću život provesti u haljinicama i lutkicama, iako ću se naslušati svega i osijedjeti uz njihova divljanja, ne mislim da sam time nešto izgubila. Dapače, imam totalno jedan novi pogled na svijet i još jako puno toga za naučiti. A i potajno guštam u činjenici da su dečki ipak mamine maze. Može tata biti naj prijatelj za igru, ali kad zagusti, mama je uvijek mama.“

BONUS VIDEO: Jelena Đoković: Šta me je privuklo konceptu svesnog roditeljstva