Zazvoniće telefon

Ana Vučković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Koliko puta, kada zvoni telefon osetim anksioznost, koja svejedno prestane u oba slučaja, bilo da vidim poznato ime i javim se, ili da vidim nepoznati broj i javim se. Čim se javim, već je u redu, već je načinjen korak. Ali tih desetak sekundi je frustrirajuće, bilo da čekam poziv od kolege, dostave ili da ne čekam ništa i nikog.

Kaže mi kolega da mi zvoni telefon, vidi kako nešto svetli u džepu mog tankog maslinastog mantila okačenog na čiviluk, i dok prilazim pitam se ko li bi to mogao biti, a mogućnosti je nebrojano.

Može biti bilo ko na planeti zemlji, može biti sestra da me pita gde sam kupila ono vino, što ga nema skoro nigde, ili mađarski izdavač da me pita da prevede moju knjigu, a možda se dete negde u Panami igralo maminom telefonom i pozvalo baš mene.

Najčešće je, ipak, neko ko traži baš mene, i traži me iz konkretnog razloga. Pa čak i kad su mi stigle minđuše ili stripovi, iako znam da mi dolazi pošiljka, jer sam dobila sms od pošte, ja sam nekako napeta, dok ne zazvoni telefon, dok mi dostavljač ne javi da je ispred moje kuće.

Ponekad, kad mi zazvoni telefon tih deset sekundi, dok ne vidim šta piše na ekranu su baš stresni. Ali onda vidim da me zove drugarica ili muž i znam da je verovatno nešto dobro. Čak i da nije dobro, čak i da mi muž javlja da nam se drug skucao motorom ili drugarica zove da se jada zbog promašene poslovne odluke ili razočarenja, ja to ne znam dok gledam u ekran, nekoliko stotinki dok se ne javim.

A oni su moja bezbedna zona, mogu da se javim bez zadrške, tu verovatno neće biti nikakvog nemogućeg zahteva. A nemoguć zahtev može biti i taj da neko insistira da dođe da mi proda paročistač, iako je i dalje epidemija, a on bi da ga ugostim u dnevnoj sobi, iako nisam sad kod kuće i ne znam kad ću biti kod kuće, jer ni jedan moj dan ne liči na drugi.

I pozitivan stres je stres. I čak i kad vidim da me zove neko koga mnogo volim, ja sam tih deset sekundi, možda manje, možda više, u nekoj napetosti. Moram se javiti što pre, jer telefon svetli, kao što se nekad uglavnom čuo. Isto tako, kad ne mogu da se javim, ja brže-bolje pišem poruku, da taj neko koga znam i koga volim ne pomisli da ga ostavljam na cedilu, da ne želim da ga čujem.

Obično nisam servilna, ali u svetu telefona baš volim da odgovorim na keca. U neku ruku mene, navučenu na uzbuđenja, zanima šta taj neko sa druge strane nepostojeće žice ima da mi kaže, možda je sekundama od mene udaljena neka velika istina, tajna, razrešenje misterije, priča veka ili samo nešto urnebesno smešno.

A nije uvek bilo tako. Rodila sam se, kao i svi mi bez telefona, ma koliko da je to sada ćudno. Onda je on sporadično zvonio, razvlačili smo kabl okolo, jedna od mojih prvih uspomena je kako moja zgodna mama sa plavim mini-valom rasteže takav kabl, nosi mene, jede listić sira i pod miškom ima i flašu švepsa. I telefonira sa prijateljicom. A ja sve to gledam u ogledalu na ormaru.

Onda sam počela da se javljam na telefon, kada neko drugi ne stiže, kad tata napolju pere kola, kad su mami ruke u testu. Ili kad kod kuće nema nikog. A onda je došao i bežični telefon, pa si mogao da ga nosiš u baštu i da telefoniraš zureći u hortenzije ili krošnju, da telefoniraš u parkiranim nasapunjanim kolima.

Ipak, to je bilo drugo vreme kada mi ta zvonjava nije budila anksioznost, jer uglavnom niko nije tražio ništa od mene, nego je tražio mamu ili tatu, ponekad baku. To je bilo i vreme spota Napile se ulice, šarenog i atraktivnog, i zaraznog stiha Zazvoniće telefon, reći ću Halo ko je. Baš sam volela tu pesmu, kao i Ljubav preko žice ili Hanging on the telephone.

Ali o tome, nažalost nikako ne razmišljam dok mi zvoni telefon, dok svetli u maslinastom mantilu, preteće i nezadrživo. Ko zna ko je… možda neko isto tako anksiozan i zapitan da li ću se javiti.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram