Zašto volim Beograd – ma šta da mu rade

Ana Vučković
Ana Vučković Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

I pored svega onog što mi smeta u gradu, ima tih nekih prizora koji čine da volim što sam tu, iako sam ubeđena, i pored sve svoje ljubavi prema Beogradu, da bih, da sam Rimljanka volela Rim, da sam Barselonka (ili možda Barselonjanka, hmmm) volela Barselonu.

Primećujem da gotovo bilo gde da odem pronalazim nešto lepo, da i sad znam gde bih otišla da se vratim u Sevilju, Solun ili Rovinj. Neko će reći da je lako voleti Rim, on je toliko veliki i toliko pun najrazličitijih lepota, da je voleti ga jedino ispravno. I jeste tako, ali zaista osećam da i nekim manje lepim mestia umem da nešto pridodam, upoznam ih i dodam im valer, neko moje raspoloženje, neku uspomenu, doživljaj.

Da, lako je sa Barselonom, u kojoj dugo nisam bila, ali u kojoj je moja sestra nedavno doživela Stendalov sindrom i bila na rubu plača od lepote. Neke ljude i gradove je lako voleti, sa nekima je pak komplikovano, ali izazovno i fatalno.

Ja volim Beograd i zbog mnogo toga i uprkos svemu, volim ga i zato što se diže ma šta da mu rade, a nije baš da ga štede ni strani ni domaći krvnici. Dronjav je i čudan i kakofoničan i prljav, li ga volim, moj je i ja sam njegova. I u njemu volim te neke finese, momente, slike i prizore.

U prvom redu to su dvorišta, zvezdarska dvorišta. Takva su slična i voždovačka i ona na Crvenom krstu, ali moja su ova zvezdarska. Prizemne privatne kuće, ružičnjaci, zastakljene verande i letnje kuhinje, vižljaste i debele mačke, svačije i ničije u čekanju teranja i slanine. Pitanje je vremena kada će umesto tih kuća da niknu višespratnice, to je svima jasno. Ipak, ako bih se ja pitala, ostavila bih te kuće sa baštama, divljinu u koju se jutrom raspoređuju poštari, bureci i pomenute mačke. Fotografišem ih da ih zapamtim i sačuvam, za slučaj da ih zbrišu sa lica zemlje.

Mnogo volim i Sajam, zato što kupola izgleda kao hobotnica. A ja volim hobotnicu u svim oblicima, volim je sa blitvom i krompirom, volim što je gumasta, volim njen oblik i zato mi je izgled Sajma nešto divno i inspirativno. Uvek se setim Peternikove fotografije na kojoj su radnici koji stoje na kupoli, dok se on presijava od užarenog sunca.

Ana Vučković
Ana Vučković Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

Volim beogradske fasade, musave i trošne, nalik na neki keks koji bi se odmah odronio u mleku. Fasade me podsećaju na kolače, dosađujem prijateljima sa tim kako me beogradske kuće podsećaju na rum kocke ili minjone. Volim kada me iznenadi neki vitraž ili rozeta, volim da pretpostavljam unutrašnji raspored, hodnike, sobe i stepenice. To sam radila i sa zgradom Radio Beograda, u kojoj radim, pe nego što sam prvi put, kao dete ušla unutra. Valjda su svemu ovom kumovale Barbikine kuće, sa logično raspoređenim sobama unutra.

U Beogradu volim kada leti, u sedam, pola osam uveče sunce prospe svoje zlato na ulice. Dan je duži, uskoro će zalazak sunca, ali tih pola sata grad je zlatan, asfalt se presijava, sve postaje nekako svečano.

Volim kada u Beogradu odem na neko mesto pored kog prolazim svakog dana, ali u njega nikad nisam ušla. Tako je sa Domom vojske. Bila sam u toj zgradi, ali ne i na vrhu, na terasi, pored onog sata koji stalno posmatram, kad pored ove zgrade prolazim. I onda sam juče otišla baš tamo, na vrh Doma vojske, na filmsku projekciju. Pre filma uživala sam u pogledu na rum kocke i minjone, fabrike i na reku. Bilo je veče i nebo je bilo indigo, prošarano roze trakama u daljini. Jata ptica sporadično su prolazila. One su ovde svakog dana, uživaju u nadletanju grada. I one su izabrale da ostanu ovde, barem na neko vreme.

Onda je počeo film. Sorentinova Velika lepota, ljubavno pismo Rimu, poema, roman, kratka priča o njemu, gradu koji je lako voleti. Ili mi to uvek dodajemo, osećajući težinu istorije, patinu, neki šarm, predrasude i stereotipe, paste, amerikana, kanola ili rižota sa šafranom (ili su to i Napulj, Sicilija i Milano).

Te večeri Beograd i Rim slili su se jedan u drugi, na jednom od lepših mesta u Beogradu osećali smo pulsiranje Rima, bila sam vesela, zato sam smislila i dosetku Stani stani Tibar vodo, bila sam srećna što živim u eri Sorentina, velikog kompilatora, inovatora i čoveka koji voli da se igra, čoveka koji više nego za išta drugo živi za dobru sliku, za dobar prizor. Prizor kao što je zvezdarsko dvorište, arhitektonska rum kocka i hobotničasti Sajam.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram