Ja sam paradajz turista i ostavite me na miru

Foto: Shutterstock

Nikad neću zaboraviti zoru kad sam prvi put videla more.

Autobus je od Ivanjice do Igala putovao celu noć, a mlađa sestra i ja smo sedele na jednom sedištu, do prozora. Mama je zauzela ono do prolaza kako bi stražarila da se, ako zaspimo, tako stisnute ne prevrnemo.

Nije nam bilo jasno zašto druga deca u busu imaju sopstvena mesta za sedenje, a mama je objasnila da je tako zabavnije jer ćemo biti sve tri zajedno. Objašnjenje smo prihvatile euforično i nismo pravile pitanje oko toga, bilo je bitno to što prvi put u životu idemo na more. Sestra je imala četiri, ja pet godina. Kasnije smo shvatile da je mama sredila da se “provučemo” samo sa jednom kartom, još jedan u beskonačnom nizu njenih finansijskih trikova uz pomoć kojih smo se tog proleća 1992. zaputile ka Crnoj Gori.

Sećam se kako je dva meseca pre toga svakog dana odvajala po jedno jaje i pažljivo ih pakovala u stare novine da bi čitava preživela truckanje. Ušuškanih 60 jaja, kilo sira, kilo domaće pršute, džačić krompira i dve kile domaćeg paradajza krenuli su sa nama na ovaj put upakovani maminom nepokolebljivom odlučnošću.

Ako bi me neko sada pitao koliko smo novca nas tri potrošile na tom letovanju, moje bi sećanje reklo nula, jer je za sve što bismo na plaži tražile, odgovor bio ne. Uz to je obavezno sledila i neka mamina odlična manipulacija da nam odvuče pažnju od kuvanog kukuruza, vrućih krofni ili sladoleda.

Razmišljajući sad o tome, toliko joj se divim, jer joj je uspevalo da uprkos tome što imamo tako malo, budemo najsrećnije na svetu.

Nije nam smetalo čak ni to što smo svakog dana od kuće do plaže i nazad prelazile po osam kilometara pešaka jer smo bile smeštene u kući bake i deke koji su živeli u brdima iznad Igala. I danas pamtim romsku čergu kraj magistrale pored koje smo svakog dana prolazile, jer je bila neiscrpna inspiracija za priče i maštanje koju je mama zdušno koristila da nas zabavi.

Kad bi istrošila bajke o čergarima, mama je prelazila na izmišljene igrice, na primer u kojoj bismo kući volele da živimo i onda sve tri idemo redom i parimo oči raskošnim jadranskim vilama i vrištimo u glas “ja u ovoj, ja u ovoj, ja u ovoj”.

Ili smo iz dvorišta tih prelepih nepoznatih kuća, savršeno skockanih, pokošenih i uređenih, brojale šta sve i Sredoje, deda kod kojeg smo odsele, ima u svojoj džungli od dvorišta, obrasloj svim zamislivim biljkama i voćkama i nastanjenoj raznoraznim živuljkama, od koza do zmija.

Stvarno, ništa nam nije bilo teško u tom putu do plaže jer nas je na kraju uvek čekalo more, a nije nam mnogo smetala ni činjenica da zapravo nijednom nismo spustile peškire na samoj plaži, jer ti za to treba suncobran, a suncobran nismo imale, pa smo uvek gledale da poranimo što je više moguće i zauzmemo mesto ispod onog čuvenog prastarog drveća koje ima najdeblji hlad.

Povratak kući bio je mnogo teži, ali mama nas je uvek tešila mišlju da večeras spavamo i sutra opet more.

Bile smo premale da bismo razumele šta je to što se čuje u daljini, a čuo se rat u Dubrovniku, crna stvarnost zbog koje je mama te godine naprasno i odlučila da mi moramo nešto lepo da doživimo i da moramo ići na odmor. Gledale smo kako kulja dim iznad Prevlake i kako se, sa druge strane, mirne i sunčane palme nadvijaju nad Igalom i proždirale sendvič sa sirom i paradajzom, začinjen ukusom morske soli u ustima. I dalje nešto najslađe što sam u životu jela.

Setim se ovoga svaki put kad neko pomene “paradajz turiste”. I uvek ću se osećati kao jedna od njih iako to više nisam. Danas letim avionom, odsedam u smeštaju koji je blizu plaže i blizu centra, jedem u restoranima i iznajmljujem ležaljku. Ali dok sam živa biću zahvalna našoj majci koja je te 1992. dala bukvalno poslednji dinar koji je imala da bismo mi osetile čistu sreću. I, bože, koliko joj je samo uspelo.

BONUS VIDEO: Najlepše plaže

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram