Nađa Irena Fišić zagrebačka je novinarka sa više od 20 godina iskustva u medijima. Nakon Azije i i Balija, izabrala je Beograd za svoj dom. Ovde živi nešto duže od godinu dana i svake će subote prenositi svoje utiske - šta je oduševljava, čudi, šta ne razume i zašto misli da je Beograd trenutno najbolji grad za život.
Tko je ikad došao u Beograd, a da nije ušao u kafanu? Jeste li znali da ih je 1838. bilo čak 147, dok je stanovnika bilo između 8 i 10 tisuća. Ispada da je na jednu kafanu dolazilo 60 Beograđana. Brojka je vjerojatno i veća, jer su zabilježene samo one kafane koje su plaćale porez.
Prvu kafanu su otvorili Turci još davne 1552. godine i to na Dorćolu i tamo se pila samo kava, odnosno kafa. To je čak stotinu godina prije Londona i Pariza.
Kroz vjekove su kafane, ne samo u Beogradu nego i diljem Srbije, počele točiti alkohol, dovele svirače, postale najvažnije državne institucije gdje su se rješavali poslovi, pisale pjesme, vodile mnogobrojne rasprave i bježalo od problema.
Kafane su postale dom umjetnika, pjesnika, slikara, novinara – jednom riječju boema. Boemština kojoj su pripadali pjesnici Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Vladislav Petković Dis – nije pokret, već više stanje duha koje se opire konvencijama. Biti boem ne znači biti samo u kafani i piti, to je svojevrsan znak otpora propisanim normama društva.
Ali postoje li još uvijek beogradski boemi i kafane koje razgaljuju dušu?
Zašto ne otkriti na “Kafanskom Maratonu” – akciji obilaska kultnih beogradskih kafana. Kakva genijalna ideja – palo je na pamet mojoj ekipi jedan dan. Zamislili smo to kao druženje u nasumično odabranim kafanama koje smo proučili i najbitnije od svega – nismo i nećemo imati sponzora. Imali smo samo dobru volju i spremnost da tabanamo uokolo.
Prva je postaja u prvoj rundi bila kafana “Večiti mladoženja”. Kako smo na popisu imali sedam mjesta, krenuli smo prilično rano i već u 4 popodne bili na prvoj rakiji. Još jednoj srpskoj instituciji – svaka kuća i kafana koja drži do sebe ponosi se rakijom koja je najbolja. Ima li uopće loše? Znate onaj vic: da li si ikada probao lošu rakiju?
– Jesam.
– I, kakva je bila?
– Dobra.
U Mladoženji su konobari stare garde koji ti na odlasku kažu “bok” kad čuju da si iz Zagreba, drveni interijer i fini ćevapi.
Na drugoj postaji – “Zlatnom opanku” – mirna atmosfera i preljubazni konobar. Ali nigdje muzike. Kao ni na trećoj postaji hodočašća – u “Kaleniću”- kultnoj kafani gdje i dan danas izlazi mlađa populacija, čuje se žamor, dim se reže nožem i odiše atmosferom nekih starih vremena.
Ali gdje su Romi, da se ori, skače pleše, plače, jeca, smije, udara nogom u pod? – pitam.
Možda imaš preromantičnu viziju kafana, nije baš tako više, ne znam gdje ćeš to naći – kažu mi moji beogradski prijatelji.
Svirači su tek u “Orašcu” gdje je sve onak’ kak’ si mi Zagrepčani zamišljamo kafanu – harmonika, violina, kontrabas, roštilj, karirani stolnjaci, sviraju ti na uvce… Lako ti krene inspiracija, totalno se lako prebaciti u boemski “state of mind”. Iako kad je najbolje – sve prestane, jer kafane rade do ponoći ili eventualno jedan ujutro.
Baš kao recimo “Korčagin”, moje omiljeno mjesto u susjedstvu kraj Vuka, gdje je svaki, ali svaki dan živa muzika i svi ti instrumenti od kojih ti se veseli srce. I koje ima menadžera Đoleta koji svaki puta uspije izmisliti neki stol, jer se ja sjetim u zadnjih pet minuta da bih došla.
Ključno je, čini mi se, u kafani imati svog konobara, menadžera ili čovjeka od povjerenja koji će ti dati neki stol ili bar mjesto za šankom, kad sve puca od gostiju – pogotovo vikendom. Mislim da bi za obilazak pola kafana u Beogradu trebalo bar pola godine. Jer se uvijek sretne neka ekipa, zasjedne, krene priča, nije lako zapisivati i ispuniti baš taj određeni broj kafana zacrtan po planu. Zapravo plan gotov sigurno pada u vodu. Ali i slijedeći vikend nastavljamo traganje za boemskim duhom Beograda po kafanama. Pratite nas!
***
Bonus video: Nacionalni parkovi u Srbiji
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
