Zagrepčanka u Beogradu: Pljeskavice liječe dušu

PLJESKAVICE

Ruku na srce, sve pljeskavice svijeta se mogu sakriti pred ovim pljeskavicama. Ona “najgora” iz nekog fast fooda je bolja od svih ostalih u svim dijelovima svijeta. U Zagrebu su pljeskavice ionako najbolje kod nekog Koste ili Vlade iz Leskovca i glas se prenosi kao vjetar gdje treba ići jesti. Ovdje nećete pogriješiti ako sjednete bilo gdje na pljeskavicu. Sigurna sam da svatko ima svog favorita. Tako iza mog ugla ima jedan deda koji pravi pljeskavicu od koje se može ozdraviti. Doslovno liječi dušu. Da ne kažem bukvalno. Deda ima ogroman promet i uvijek je gužva, zato kod dede vlada red. Imaš četiri veličine i četiri priloga. Ako mu slučajno tražiš majonezu ili ne daj Bože kečap - protjeran si. Deda je naprosto institucija i opaki šmeker. Imam sreće što je služio vojsku u Zagrebu, pa me gleda blagonaklono i ne reži puno. Isto tako iza ugla su i najbolji burgeri u gradu, samo par koraka dalje. Ali pljeskavica i ja volimo se javno i strasno - nikada je ne bih varala s burgerom.

SJECKANI LUK

Ovdje je riječ o čarobnom sastojku bez kojih pljeskavica i ćevapi nisu to što jesu. Živo me zanima tko je prvi proširio trend u Beogradu da se luk sjecka na toliko sitne komadiće da ga možeš jesti žličicom za kavu. Tko to sjecka, kakve su to mašine, što je to? Kod nas to još nisu doveli do tolikog savršenstva i luk je naprosto narezan na kolutove. Ja se uvijek prvo divim tolikom trudu, pa se ganem i skoro mi krenu suze, pa ga tek onda pobožno trpam u usta.

PROMET

Jel’ se i vi zbunite kad vam stanu u Beogradu na pješačkom? Hmmmm, nešto ne valja, vidjeli su me i nisu me pokušali pregaziti. Možda da ipak pričekam. Promet je ovdje toliko nabrijan (u prijevodu nadrndan) da je čudo kako se svi ne pobiju. Jasno mi je da je grad velik, da se svima žuri, da infrastruktura nije baš nešto najbolja na svijetu…
Ali svi su baš jako ljuti u prometu, laki na živcima, teški na kočnicama. I oni najpitomiji u automobilima se pretvaraju u zvijeri.

Ima recimo jedan semafor tu dolje na križanju Cvijićeve i Takovske - dvije dosta nabrijane ulice - s gomilom događanja svaki dan. Gotovo svakodnevno hodočastim onuda. Zeleno za pješake na tom slavnom semaforu pali se sekundu - ali sekundu - POSLIJE zelenog za vozače koji skreću desno gore u Takovsku. Točno skužim one nevine, kojima je ovo prvi put da prelaze ovdje. Zakorače bezbrižno, koračaju hrabro, pjevuše ispod glasa. Ni ne sluteći da automobili u toj jednoj sekundi gaze sve pred sobom. Stres mi je kad samo mislim o tom semaforu!

Mojih sedam godina u Aziji na motoru među milijardama vozila i ispušnih plinova su prava kamilica naspram beogradske vožnje. Kad sam se tek preselila, bavila sam se mišlju da si kupim jednu staru Vespu i vozikam se po gradu kad mi zatreba. Da li sam bila normalna? Bicikl? Ne znam kako ga je moguće voziti igdje osim na ravnom Novom Beogradu. Gdje ima i nekih biciklističkih staza. Vespa i bicikl su mi ovdje i dalje utopija.

Živim u nadi da ću na proljeće možda biti hrabrija za beogradski promet. Ili ljuća.

JAVNI PRIJEVOZ

Tko ne mora, neka ne ulazi.

***

Bonus video: Joga vežbe