Zagrepčanka u Beogradu: Dobro došli u svijet obećavača

Obećavači

Eh, da, znate one slavne beogradske: 1. E, aj’ sutra. 2. Čujemo se. 3. Može, drugi tjedan. 4. Opušteno, smislit ćemo nešto. 5. Ajde, pa se uklapamo. 6. To ti je završeno (crnogorska)… Slobodno nastavite niz.

Ništa se od toga neće ostvariti.

OK, priznajem da "ajmo na kavu drugi tjedan" i "čujemo se" znače gotovo isto u svim kulturama - nećemo se vidjeti na kavi niti ćemo se čuti i išta dogovoriti. Ali u Beogradu postoje obećanja koja su podignuta na novu razinu - obećava se ono što nitko nikada nije tražio. I naravno ne ispuni se. Ne samo u muško - ženskim odnosima.

Primjer:

PRIJATELJ: E, jel voliš vijetnamsku kuhinju?

JA: Volim.

PRIJATELJ: Znaš kakav se restoran otvorio, moram da te vodim. Ludilo je.

JA: OK, možemo za vikend.

PRIJATELJ: Ajde bolje sutra, ručak, šta radiš?

JA: Pišem, ali mogu napraviti pauzu, čujemo se onda oko 11 pa dogovorimo.

JA: (sutra u pola 1): Hej, jel’ imamo neki dogovor? Samo da se organiziram.

PRIJATELJ: E, ajde iskrslo mi nešto, prekosutra kafa?

Eto. Jesam li ja pitala za ručak? Jesam ja zvala? Jesam li uopće znala da postoji vijetnamski restoran i pho juhice negdje u Beogradu? Nisam. Ali sam vjerovala da poziv ujedno znači i dogovor. Krivo.

Prvi put sam za izraz "Obećavači" čula od jedne svoje beogradske prijateljice još na Baliju. Rekla mi je kako frajeri u Beogradu toliko obećavaju da je otišla u Berlin naći jednoga, jer bi je redovito "ispaljivali". Bilo mi je to naprosto nevjerojatno tada. Ali sada, nakon godine dana ovdje, itekako vjerujem. Najjači su likovi koji ničim izazvani obećavaju: idemo na vikend, vodim te na koncert, računaj me za sutra, obavezno petak pivo. I ne jave se.

Jednog sam čak otvoreno pitala - ali ja ništa ne očekujem, sve je pet i ako si me “iskulirao”, no hard feelings, ni ne znamo se. Ma nisaaam, ne, ne - krivo si razumjela. I prestane se javljati. Hahahahaha. Ili jedan koji želi ići sa mnom na klizanje još od prošle godine. I svako malo se javi da kaže kako i dalje želi. Hahahaha. Samo dva od pregršt primjera. Isto se događa i u poslu.

Joj, super si nam, odlična, ajde dogovaramo se za drugi tjedan da se vidimo. Drugi tjedan se nitko ne javi. Moj mozak, nazovite me “bukvalistom”, naprosto ne može shvatiti zašto bi mi pobogu obećavali, zvali i pričali nešto što ne žele napraviti? Jedan mi je moj prijatelj - isto iz sekte Obećavača - objasnio kako im naprosto nije dovoljno stalo.

“Velik ti je grad, puno nas je, još je više prilika, danas je ovo, sutra nešto drugo”, rekao je. Možda, ali ja i dalje mislim da nema potrebe obećavati nešto što ne možeš ispuniti. Više govori o “Obećavaču”, nego o ovom “bukvalisti”.

Brat od tetke

OK, nije li vama logično da je brat vaše tetke zapravo vaš tata? Ili još jedan tetak? Ili bilo što osim vašeg bratića? Ali ne i u Srbiji. Tamo za početak svatko ima brata i sestru, dok ne skužiš da to uopće nisu “pravi” braća i sestre nego bratići i sestrične, često u drugom, trećem ili petom koljenu. Ako je netko tvoj pravi brat, to se u razgovoru obavezno naglasi - moj rođeni brat. I naglasi se svaki put. Kad se moj rođeni brat… Jer moj rođeni brat… Ne znam da li moj rođeni brat… Dugo mi je trebalo da shvatim da nemaju svi ljudi po petero, šestero ili sedmero pravih braće i sestara. I da postoji još pregršt čudnih obiteljskih naziva poput jetrva, zaova, pašanac.

***

Bonus video: Spisak za putovanje