Nađa Irena Fišić zagrebačka je novinarka sa više od 20 godina iskustva u medijima. Nakon Azije i i Balija, izabrala je Beograd za svoj dom. Ovde živi nešto duže od godinu dana i svake će subote prenositi svoje utiske - šta je oduševljava, čudi, šta ne razume i zašto misli da je Beograd trenutno najbolji grad za život.
MOŽE I NA “ĐEMDO” – ili u prijevodu – donesi kad imaš. Ovo je još uvijek cash društvo. Drugim riječima – gotovina je kralj, alfa i omega, početak i kraj. Kartice najčešće ne primaju u malim dućanima, kod frizera, na placu naravno, u pekari… Isto tako često se desi da u istoj toj pekari, pečenjari, kod frizera ili u dućanu nemaju sitnog. Imaš dva soma dinđi i nitko ti nema za uzvratiti.
Ali to nije uopće problem. Jer ti najčešće kažu – mah, donesi kad prolaziš ponovo.
Kod moje tzv. Chicken Lady – divne žene koja prodaje pečene piliće u ulici – nije bed da doneseš sutra ili za dva dana. Isto tako ni kod moje frizerke ili u lokalnoj pekari gdje sam se navukla na one masne, debele pogačice. Koje su noćna mora svih nutricionista, ali luče oksitocin – hormon sreće. Koštaju 30 dinara – ma što bi ti sad s te dvije hiljade? Ajde, donesi kad imaš.
Možeš tako hodati cijeli dan po kvartu krupnim dinarima koje ti nema nitko za uzvratiti, najesti se ili otići na frizuru – sve na povjerenje. Vratiš sutra. Wow!
LJUDI – Kad nekom kažem da sam izabrala Beograd za život sa svojom EU putovnicom, oni se najčešće zaprepaste. Pa kako? Zašto nisi u Njemačkoj, Švicarskoj ili slično. Zato što volim kvalitetu naspram kvantitete.
Evo vam primjer: u Srbiji i Beogradu je druženje nešto što se podrazumijeva kao nasušna životna potreba da se prežive teška vremena. Koja su – povijesno gledajući – na ovim geografskim duljinama i širinama – prisutna oduvijek. U proteklih mjesec dana bila sam na toliko slava, proslava, rođendana, dočeka i “bleja” da toliko ne bih skupila u tri godine u Švicarskoj. Ovdje je gostoljubivost urođena. Kad čuju da si stranac, svi se trude još više. Meni je to prekrasno i grije mi dušu.
Ljudi u Srbiji su topli. Rado će s tobom popiti piće, naći će vremena, prijeći će pola Beograda da dođu s tvoje strane mosta. I neće trebati tri tjedna da se dogovorite. Dok sam živjela u Londonu dogovori preko tjedna su bili nemogući, a par tjedana unaprijed dogovaraš koji vikend ćete se vidjeti i kako se što kome uklapa u raspored. Druženje tamo nije prioritet – posao i zarada jest. Pa sam ja nekako procijenila da su mi draži ljudi od zarade. Zvuči možda jako bez veze.
Međutim onaj trenutak u srijedu popodne kad nazovem Nedu, svoju najbolju prijateljicu ovdje i kažem: idemo u lokalnu birtiju na cugu? A ona kaže: pa naravno – za koliko se vidimo – eto, meni je to neprocjenjivo.
Ona i još deseci mojih prijatelja i poznanika ovdje uvijek su spremni na viđanje u svim varijantama. Ili kako bi rekli Dalmatinci: pa ‘ko to more platit’!
To je taj super dio. Ali da ne bi bilo sve tako bajno postoji i onaj drugi dio. Ljudi Obećavaći! O, da! Oni koji te odmah zovu svagdje, obećavaju brda i doline, skidaju zvijezde s neba, kunu se u sve i svašta – pa ništa!
Najčešće su prisutni u muško-ženskim odnosima i ima ih baaaaš puno. Toliko da zaslužuju posebnu kolumnu. Jer vjerujem da je svatko u Beogradu naletio na jednog Obećavaća. I to ne samo jednom.
***
Bonus video: Šiške poznatih lepotica
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
