Zagrepčanka u Beogradu: Zašto nisam u Švicarskoj nego ovdje?

MOŽE I NA “ĐEMDO” - ili u prijevodu - donesi kad imaš. Ovo je još uvijek cash društvo. Drugim riječima - gotovina je kralj, alfa i omega, početak i kraj. Kartice najčešće ne primaju u malim dućanima, kod frizera, na placu naravno, u pekari… Isto tako često se desi da u istoj toj pekari, pečenjari, kod frizera ili u dućanu nemaju sitnog. Imaš dva soma dinđi i nitko ti nema za uzvratiti.

Ali to nije uopće problem. Jer ti najčešće kažu - mah, donesi kad prolaziš ponovo.

Kod moje tzv. Chicken Lady - divne žene koja prodaje pečene piliće u ulici - nije bed da doneseš sutra ili za dva dana. Isto tako ni kod moje frizerke ili u lokalnoj pekari gdje sam se navukla na one masne, debele pogačice. Koje su noćna mora svih nutricionista, ali luče oksitocin - hormon sreće. Koštaju 30 dinara - ma što bi ti sad s te dvije hiljade? Ajde, donesi kad imaš.

Možeš tako hodati cijeli dan po kvartu krupnim dinarima koje ti nema nitko za uzvratiti, najesti se ili otići na frizuru - sve na povjerenje. Vratiš sutra. Wow!

LJUDI - Kad nekom kažem da sam izabrala Beograd za život sa svojom EU putovnicom, oni se najčešće zaprepaste. Pa kako? Zašto nisi u Njemačkoj, Švicarskoj ili slično. Zato što volim kvalitetu naspram kvantitete.

Evo vam primjer: u Srbiji i Beogradu je druženje nešto što se podrazumijeva kao nasušna životna potreba da se prežive teška vremena. Koja su - povijesno gledajući - na ovim geografskim duljinama i širinama - prisutna oduvijek. U proteklih mjesec dana bila sam na toliko slava, proslava, rođendana, dočeka i “bleja” da toliko ne bih skupila u tri godine u Švicarskoj. Ovdje je gostoljubivost urođena. Kad čuju da si stranac, svi se trude još više. Meni je to prekrasno i grije mi dušu.

Ljudi u Srbiji su topli. Rado će s tobom popiti piće, naći će vremena, prijeći će pola Beograda da dođu s tvoje strane mosta. I neće trebati tri tjedna da se dogovorite. Dok sam živjela u Londonu dogovori preko tjedna su bili nemogući, a par tjedana unaprijed dogovaraš koji vikend ćete se vidjeti i kako se što kome uklapa u raspored. Druženje tamo nije prioritet - posao i zarada jest. Pa sam ja nekako procijenila da su mi draži ljudi od zarade. Zvuči možda jako bez veze.

Međutim onaj trenutak u srijedu popodne kad nazovem Nedu, svoju najbolju prijateljicu ovdje i kažem: idemo u lokalnu birtiju na cugu? A ona kaže: pa naravno - za koliko se vidimo - eto, meni je to neprocjenjivo.

Ona i još deseci mojih prijatelja i poznanika ovdje uvijek su spremni na viđanje u svim varijantama. Ili kako bi rekli Dalmatinci: pa ‘ko to more platit’!

To je taj super dio. Ali da ne bi bilo sve tako bajno postoji i onaj drugi dio. Ljudi Obećavaći! O, da! Oni koji te odmah zovu svagdje, obećavaju brda i doline, skidaju zvijezde s neba, kunu se u sve i svašta - pa ništa!

Najčešće su prisutni u muško-ženskim odnosima i ima ih baaaaš puno. Toliko da zaslužuju posebnu kolumnu. Jer vjerujem da je svatko u Beogradu naletio na jednog Obećavaća. I to ne samo jednom.

***

Bonus video: Šiške poznatih lepotica