Nađa Irena Fišić zagrebačka je novinarka sa više od 20 godina iskustva u medijima. Nakon Azije i i Balija, izabrala je Beograd za svoj dom. Ovde živi nešto duže od godinu dana i svake će subote prenositi svoje utiske - šta je oduševljava, čudi, šta ne razume i zašto misli da je Beograd trenutno najbolji grad za život.
PLAC, TRŽNICA, PIJACA – Srce svakog grada najbolje je onjušiti na placu. Nema tamo puno maski, urla se glasno, nudi još glasnije, razbacuje atributima, proba se, cjenka…
U Zagrebu je plac subotom “big deal” – doslovno cijeli grad ide na plac subotom. Osim što je najbolja ponuda, on ujedno znači kavicu u gradu ili kvartu i pretresanje tjednih događaja.
Glavni je plac onaj na Dolcu kraj trga bana Jelačića i ja većinu svog života tamo pobožno hodočastim. Prva sunčana subota nakon sive zime znači da će SVI biti u gradu, sjediti vani iako se i smrzavali i gledati život kako prolazi. Subotnja je kavica u Zagrebu apsolutni “must”, a kako su svi u gradu, naravno da je bitno kako i izgledaš, pa se tako rodila i slavna “zagrebačka špica”. Potez od trga preko Cvjetnog gdje se paradira samo da se vidi i bude viđen, dok te ostali svijet ogovara. Ruku na srce – bude jako zabavno – osobito ako si u skupini koja ogovara ove koji prolaze.
U Beogradu nema špice subotom, možda i zato što su UVIJEK svi vani na kavi i sređeni tiptop nonstop, pa je špica svakodnevna. Pogotovo kad grane sunce i ljudi krenu niz knez Mihajlovu do Kalemegdana.
U Beogradu je moj Dolac – Bajloni pijaca. Odveo me prvi put tamo muž moje sestrične, koji zna svaki zakutak i skrivene štandove, prave igrače i mutne tipove kod kojih ne kupuješ.
Pokazao mi je gdje se uzima najbolje pečenje – kod djeda iz Mrčajevaca – koji važe na one starinske olovne vagice. Raznježila sam se, skoro da sam i izgrlila zbunjenog djedicu. Sad recimo znam i gdje je neki lik koji radi najbolju ciklu i iz nekog je sela u Šumadiji. Ništa se nas dvoje nismo razumjeli, ali smo se puno smješkali. Isto tako primijetila sam da je turšija prilično popularna ovdje – toliko da ima kultni status. Na Bajloniju sam naletjela i na turšiju od – mini lubenica.
– Kako, zašto? – pitam prodavača.
– Ah, žena je htjela isprobati, pa eto, šta ću ja prodajem – kaže on uz smiješak
Na Bajloniju je i Suzana koja prodaje sve od mangulice – crne svinje. Suzana uz to i inzistira da se to i proba kako spada. I čvarci i kobasica i slanina. I to ne malo, ne dio – nego pošteni komad. Kad siječe onu bijelu slaninu za probu- u njoj nema manje od 200 grama.
Natkriveni dio krije sireve i suhomesnate proizvode – sve ti daju da probaš i isto odrežu kao da sutra ne postoji. Do vremena kad se stigne do voća i povrća i kiselog kupusa – ne mogu disati koliko se najedem. Ne samo to, nego su svaki put svi toliko ljubazni da mi to razgali srce.
Zadnji put sam kupujući kestene srela nekog starijeg gospodina i bacili smo se u raspravu kako ih je najbolje spremiti.
Ma dajte – u rerni? Šta ne kažete – pita me on, iskreno je zainteresiran, skoro da razmijenimo i brojeve oko recepata.
Bajloni ima i štandove s medom i prekrasnu ženu iz Aranđelovca koja mi (ali svaki put) strpljivo objašnjava razliku između onog s livade, bagrema i kadulje.
Najbolji dio ipak mi je onaj s ribama. Ne zato što sam neki ludi ljubitelj, nego zato što ti na Bajloniju tu istu ribu odmah ispeku! Odabereš i jedeš, bez da zasmrdiš cijelu kuću. Kakav fantastičan izum, to recimo kod nas nema. Meni je Bajloni kao odlazak u neku tvornicu sreće. Iako mi malo fali zagrebačka kavica poslije uz obavezno ogovaranje onih koji prolaze.
***
Bonus video: Prva pijaca na beogradskoj kaldrmi
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
