Zagrepčanka u Beogradu: Pijaca je meni kao tvornica sreće

PLAC, TRŽNICA, PIJACA - Srce svakog grada najbolje je onjušiti na placu. Nema tamo puno maski, urla se glasno, nudi još glasnije, razbacuje atributima, proba se, cjenka…

U Zagrebu je plac subotom “big deal” - doslovno cijeli grad ide na plac subotom. Osim što je najbolja ponuda, on ujedno znači kavicu u gradu ili kvartu i pretresanje tjednih događaja.

Glavni je plac onaj na Dolcu kraj trga bana Jelačića i ja većinu svog života tamo pobožno hodočastim. Prva sunčana subota nakon sive zime znači da će SVI biti u gradu, sjediti vani iako se i smrzavali i gledati život kako prolazi. Subotnja je kavica u Zagrebu apsolutni “must”, a kako su svi u gradu, naravno da je bitno kako i izgledaš, pa se tako rodila i slavna “zagrebačka špica”. Potez od trga preko Cvjetnog gdje se paradira samo da se vidi i bude viđen, dok te ostali svijet ogovara. Ruku na srce - bude jako zabavno - osobito ako si u skupini koja ogovara ove koji prolaze.

U Beogradu nema špice subotom, možda i zato što su UVIJEK svi vani na kavi i sređeni tiptop nonstop, pa je špica svakodnevna. Pogotovo kad grane sunce i ljudi krenu niz knez Mihajlovu do Kalemegdana.

U Beogradu je moj Dolac - Bajloni pijaca. Odveo me prvi put tamo muž moje sestrične, koji zna svaki zakutak i skrivene štandove, prave igrače i mutne tipove kod kojih ne kupuješ.

Pokazao mi je gdje se uzima najbolje pečenje - kod djeda iz Mrčajevaca - koji važe na one starinske olovne vagice. Raznježila sam se, skoro da sam i izgrlila zbunjenog djedicu. Sad recimo znam i gdje je neki lik koji radi najbolju ciklu i iz nekog je sela u Šumadiji. Ništa se nas dvoje nismo razumjeli, ali smo se puno smješkali. Isto tako primijetila sam da je turšija prilično popularna ovdje - toliko da ima kultni status. Na Bajloniju sam naletjela i na turšiju od - mini lubenica.

- Kako, zašto? - pitam prodavača.

- Ah, žena je htjela isprobati, pa eto, šta ću ja prodajem - kaže on uz smiješak

Na Bajloniju je i Suzana koja prodaje sve od mangulice - crne svinje. Suzana uz to i inzistira da se to i proba kako spada. I čvarci i kobasica i slanina. I to ne malo, ne dio - nego pošteni komad. Kad siječe onu bijelu slaninu za probu- u njoj nema manje od 200 grama.

Natkriveni dio krije sireve i suhomesnate proizvode - sve ti daju da probaš i isto odrežu kao da sutra ne postoji. Do vremena kad se stigne do voća i povrća i kiselog kupusa - ne mogu disati koliko se najedem. Ne samo to, nego su svaki put svi toliko ljubazni da mi to razgali srce.

Zadnji put sam kupujući kestene srela nekog starijeg gospodina i bacili smo se u raspravu kako ih je najbolje spremiti.

Ma dajte - u rerni? Šta ne kažete - pita me on, iskreno je zainteresiran, skoro da razmijenimo i brojeve oko recepata.

Bajloni ima i štandove s medom i prekrasnu ženu iz Aranđelovca koja mi (ali svaki put) strpljivo objašnjava razliku između onog s livade, bagrema i kadulje.

Najbolji dio ipak mi je onaj s ribama. Ne zato što sam neki ludi ljubitelj, nego zato što ti na Bajloniju tu istu ribu odmah ispeku! Odabereš i jedeš, bez da zasmrdiš cijelu kuću. Kakav fantastičan izum, to recimo kod nas nema. Meni je Bajloni kao odlazak u neku tvornicu sreće. Iako mi malo fali zagrebačka kavica poslije uz obavezno ogovaranje onih koji prolaze.

***

Bonus video: Prva pijaca na beogradskoj kaldrmi