Zagrepčanka u Beogradu: Komplicirani prestonički dogovori

Kako započinje svaka akcija? Dogovorom. U Beogradu nešto opuštenijim dogovorom. Čini mi se da sam upala u taj opušteni beogradski “mode” pa je dogovor za drugi kafanski maraton krenuo u dijametralno suprotnom smjeru od prvog. Onog strukturiranog zagrebačkog.

Napravila sam popis kafana, ali je ideja ovaj puta bila da se krene onako - opušteno - pa dokle se stigne. Bolje da mi ništa ne rezerviramo, odnosno možda da rezerviramo samo zadnju kafanu za večeru. Za koliko ljudi? Pa ne zna se, jer je sve opušteno. Između troje i devetero otprilike. Ma nema veze, lako ćemo mi to.

Kakva greška! Pogotovo ako se u kafanski maraton kreće subotom, jer sve je rezervirano već od ponedjeljka.

‘Ajmo mi krenuti od Poleta. Stara kafana gdje Beograđani od pamtivijeka jedu girice i piju pivo. Pa od tamo dalje kafana Kafana, Brvnarica, Kafanica, Znak pitanja, a na kraju možemo zabosti u Veliku Skadarliju ili Dva Jelena - kaže prijateljica.

Fenomenalno - slažem se ja i svi mi ti nazivi zvuče jako dobro i obećavajuće. Širimo vijest, svi će se ljudi priključiti i javiti naravno u nekom trenutku, ne mogu baš sad obećati kada i da li su za večeru. Ma opuštena sam i dalje. A onda kreće.

Čuj - u Poletu nema mjesta ni za iglu, niti od 6 popodne. Brvnarica je isto što i Kafanica i čini mi se neka dostava i dnevna varijanta, a Znak pitanja je unutra mali. Ne znam da li da rezerviram večeru za nas tri, koliko ima smisla - odvija se razgovor u 5 popodne. Tu mi se pali lampica - što, što, što dalje?

Da probamo Malu Kolubaru i Zlatar - guglam sumanuto okolne kafane.

- Uf, teško da će bilo koja kafana s muzikom u subotu popodne imati mjesta - kaže frendica. Zove prvu - puca po šavovima, ali u drugoj - bingo - ima mjesta! Za nas petero čak - wow!

Ispostavlja se da smo u Zlatar došle samo nas dvije, ali klopa je bila super i imali smo vlastite muzičare, što je bio fantastičan početak večeri. A onda stiže poruka od frenda:

Rezerviran nam je stol u Poletu od 9 za nas šestero, vidimo se tamo - koliko me god svaki put iznervirala ta opuštenost ovdje, toliko mi je genijalno kako se na kraju sve poklopi i ljudi se potrude izvući asa iz rukava.

Kako je on uspio osigurati stol za nas gomilu u subotu navečer? Zna gazdu naravno! Čak i da ga nije znao, vjerujem da bi našao nekog a tko zna nekoga da nas sve smjesti. Zato ipak volim beogradske dogovore - jer uvijek imaju sretne rasplete.

Polet ima band, klopu, uzavrelu atmosferu i u centru je grada, a meni izgleda potpuno retro, kao iz nekih prohujalih vremena. Iako zapravo nije prava kafana, ispalo je da se možeš sasvim “ukafanisati” i tamo.

De ste bile? Ma jooook, kakav Beograd brate! U Niš, Niš treba da idete. Evo ja još nisam došao k sebi. Ma ovo vam je sve kamilica napram kafana tamo - o tome treba da pišeš, to treba da se oseti - kaže jedan prijatelj dan nakon subotnjeg beogradskog kafanskog maratona. Ha, dobro, kaj ćemo - nije ni Niš na kraj svijeta - idemo u potragu za tom “pravom” kafanom kao iz nekadašnjih vremena o kojoj svi pričaju. Pa što bude!

***

Bonus video: Prosidba na fudbalskom terenu