Od nula (kašnjenja) do sto u godinu dana! Tako bi otprilike išla moja tužna priča. Od onog lika koji uvijek stiže prvi - do onog koji jedva ulijeće u sudačkoj nadoknadi.
Kulminiralo je sve ovoga Uskrsa – koji je meni bio prošlu nedjelju. Nadobudno sam pozvala 20-ak ljudi i to – od podneva.
Ako znamo da nedjelja ide nakon subote, koja uvijek u Beogradu može završiti neplanirano i u sitne jutarnje sate, to je u najmanju ruku bilo suludo optimistično. Da ne kažem blesavo.
Jer gosti za Uskrs obično očekuju i neku šunku, pisanice (ofarbana jaja), neku klopu, kolače, cugu…
Bilo što osim krmeljavog domaćina, koji ne zna gdje mu je glava, a gdje rep, te tko točno dolazi.
Šunka se počela kuhati oko dva ujutro u subotu, a u 15 minuta do podneva u nedjelju sam sumanuto slala poruke da je okupljanje ipak od 2.
U 1 sam bila u dućanu po namirnice, u pola dva sam se počela spremati, prvi je gost stigao u 2 i 15 na – ravno ništa.
Ali kako sreća prati budale poput mene, došla je upravo THE osoba – prijateljica koja obožava (i ima neviđenog talenta) za slaganje plata, odnosno ovala. Dok su se kuhala jaja, ona je sve složila, sestrična mi je poslala pisanice dan ranije, gosti su zvali što još treba donijeti. Završilo je sretno i fantastičnim druženjem.
Ali ruku na srce – jaaaako sam se oslonila na to da će svi brutalno kasniti i na to pomaknuto vrijeme, a da na podne nitko neće ni pomisliti. Riskirala sam i uložila na crveno. Ovaj puta je prošlo OK, ali pitam se kad se desio taj trenutak beogradske opuštenosti? Što je sljedeće?
Želim vam svima da ste već sve spremili, skuhali, ofarbali ili najbolje od svega – nekom se uvalili na slavlje na gotovo. Sretan Vam Uskrs svima!
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
