Portugalske lignje

Ana Vučković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Obeshrabrujuće je kad znaš da ćeš uvek nešto da propustiš. A uvek je tako. I nije trebalo da dođe letovanje, pa da vidim kako propuštam, bar ove godine, Hidru, Malagu i Skadarsko jezero. Svaki put biraš nešto nauštrb nečeg drugog.

Tako je i kada sednete u restoran pa letimično ili pomno proučavate meni – nečemu dajete preimućstvo u odnosu na nešto drugo. I onda vrlo često čežnjivo gledate u pravcu tanjira prijatelja koji je opet izabrao bolje, njegova šnicla u pireu od patlidžana je baš bila bolji izbor od vaših pikantnih lignji na portugalski način. Em ih je malo, em ne mogu da primirišu (iako mirišu) izdašnosti povelikog parčeta mesa uronjenog u divnu, mekanu pastu.

Svaki put kad izaberemo jedno, drugo nismo izabrali. Ranije sam još dramatičnije shvatala ovakav izbor, bilo mi je žao, ne samo mene što nisam izabrala bolje, već i tih ljudi koje nisam izabrala. Na cedilu sam ostavila pekara iz Haniotija i kapetana brodića na Srebrnom jezeru, jer sam izabrala da ove godine odem u Boku, i tamo trošim svoje novce i poklanjam poverenje nekim drugim ljudima da mi udovolje na letovanju.

Nekad me uhvati panika kad shvatim da neću moći sve, da ću sigurno da propustim neko mesto gde sam htela da odem, da čak i oni koji putuju oko sveta verovatno neće stići na svako mesto, da ako i budu u nekom gradu, možda neće stići baš u tu ulicu, na taj ugao, u taj kafe, sa tim vidikovcem.

Svakako ću birati lepe stvari, i sigurno će biti više onog što vredi i što je lepo, ali opet neću moći sve, prijatelji će me pozvati u selo svog dede u Istočnoj Srbiji, u koje inače nikad ne bih ovako otišla, drugarica će mi dobiti posao u Kambodži, pa ću otići i tamo na desetak dana, ali moja noga možda ipak neće kročiti u opasni i uzbudljivi Medeljin ili Azorska ostrva, u kolibu pored koje, na plaži raste nekoliko vrsta banana.

Gde ću sve doći i gde sve neću doći, a čak nemam ni tu ambiciju da idem u svemir, pored toliko toga što na Zemlji nisam videla. Već sam propustila da vidim gradić Amatriče razrušen u zemljotresu, divnu Siriju, zbrisanu sa zemaljske kugle i Eviju koja trenutno gori, ali nisam važna samo ja. Ja sam sekundarna, važno je da lepota postoji i da traje, da u svemu tome uživa mnogo ljudi, pa ako ja stignem, dobro stigla.

A život je izgleda kratak i da čuješ uživo sve žive izvođače koje voliš, i da pogledaš sve filmove. Da se sad nacrtam i posvetim samo tome, počnem od početka, od nemih klasika, pa čak i da biram samo ono što mi se dopada po radnji ili naslovu, neću stići da pogledam sve. A život je jedna velika kombinatorika, jer treba živeti, raditi, jesti, spavati, gledati stare filmove, gledati nove filmove, slušati koncerte i radio-emisije, podkaste, slušati kako narastaju kolači u rerni i rumene.

Zato je teško nekom kao što sam ja, ko voli sve i svašta, ko voli i staro i novo i srednjevekovne gradove i mondenska jezera, ko bi otišao i na nepretenciozno i neambiciozno putovanje, sa idejom da ne radi ništa, možda piše, možda pešaći i naspava se, kao i da ode u opsežno istraživanje Južne Amerike, da proučava začine i kakao, šare i vezove, vrhove i muzeje.

Lako je nekom ko voli samo jedno, nama svaštarima je nešto komplikovanije, i onda uvek na umu imaš da, ma šta da si izabrao, da si nešto propustio, pa se nadaš da će biti i sledećeg puta, da izabereš šniclu umesto lignji, iako prijatelj za tvojim stolom baš misli da si bolje izabrao.

Baš su zapravo dobre te lignje, pikantne i sveže, na portugalski način, uz hladno vino sa Atlantika.

***

Bonus video: Gostilje – srpska dolina vodopada

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram