Jesi li zaista okej?

Foto: Shutterstock

"Dobro sam" ili "sve okej" - fraze koje tako brzo izlete iz vaših usta da ne zastanete da razmislite da li je to zaista istina. Jesi li dobro? Da li je u životu stvarno "sve okej"?

Ono što sledi je odlomak iz knjige „Savršeno skrivena depresija“ autorke i psihoterapeutkinje Margaret R. Raterford. Priče su stvarne, ispričali su joj njeni pacijenti na sesiji ili ljudi koji su se javili da budu intervjuisani, od kojih su mnogi bili iza zaključanih vrata kancelarije ili su šaputali u svojoj garaži. Zašto su želeli da ispričaju svoju priču? Možda zato što im je  nešto u terminu „savršeno skrivena depresija“, bilo blisko.

Mogli bi pomisliti, na primer: „Imam život koji izgleda savršeno. Plašim se da me neko vidi kada se osećam kao da sam van kontrole. Zato sam uspešan. Ali nešto se otvara… i to me plaši.“

Možda ćete morati da izgledate „dobro“. I drugima izgledati i više nego dobro. U stvari, ljudi vas mogu uhvatiti na utakmici ili na poslu: „Stvarno ti se divim… Ne znam kako sve radiš!“ A ti se smešiš. Zato što si „dobro“.

Odlomak: Savršeno skrivena depresija

Jednog dana kada je Britani — visoka, privlačna mlada žena — ušla u moju kancelariju, zapitala sam se (kao što to uvek radim na prvoj sesiji) koji problem ili problemi će se pojaviti.

„Videla sam te na Periskopu kako pričaš o savršeno skrivenoj depresiji“, rekla je Britani. „Nikada nisam bila na terapiji. Ali znam da me opisujete i moram da dobijem pomoć jer stvari postaju sve gore.”

Naglo je zastala, kao da je odmah zažalila što mi je rekla čak toliko o sebi. Osmehujući se vedro, sedela je pomalo stidljivo na sofi, dok joj je jedna noga nervozno cupkala gore-dole. Nije znala šta da radi i čekala je da odgovorim.

„Pa, ​​ako se identifikujete sa ovim terminom, niste navikli da otvoreno govorite o sebi. Dakle, kladim se da je teško biti ovde.”

Klimnula je, gledajući dole u svoja stopala.

Uveravala sam je: „Možemo sve ovo da pokrenemo polako. Ovde sam da slušam, ali vi ste zaduženi za to koliko brzo ili sporo ovo ide. Dakle, postoji li nešto što se nedavno dogodilo zbog čega ste se više zabrinuli za sebe?“

Britani mi nije rekla sve o svom životu na toj sesiji. U stvari, prošli su meseci pre nego što sam saznala celu njenu priču. Povremeno bi ispilivala bolna tajna koju je čuvala, sve vreme pomno posmatrajući i čekajući moju reakciju, dok je postepeno sve više rizikovala da deli svoj pravi život. Ipak, njena sposobnost da otvoreno izrazi emocije povezane sa tim tajnama bila je veoma ograničena. Videla bih samo povremeno po koju suzu, brzo prekrivenu praznim pogledom ili promenom teme.

A to je savršeno skrivena depresija. Sramota, trauma, povređenost, bes—takva su mnoga od ovih iskustva i osećanja držana u tajnosti, što čine da otvaranje može biti spor proces.

Ali bilo je i drugih žena.

Elizabet je ispričala priču o tome kako se probudila i našla sebe kako leži gola na plaži, drogirana i silovana.

„Nikada nisam mislila da je ta priča toliko važna. Bilo je to davno“, rekla mi je,  osmehujući se.

Linda godinama nije plakala, čak ni nakon iznenadne smrti njene majke.

„Od plakanja mi je neprijatno“, rekla je. „Mislim da je to znak slabosti.“

Džekson je pričao o čudnim, tajnim impulsima da se odveze sa puta, a zatim je svoje priznanje pratio rečima: „Imam dobru ženu i porodicu. Samo sam malo pod stresom.“

Kao i ostali, Britani nije izgledala depresivno u klasičnom i očiglednom smislu. Bila je izuzetno racionalna i visoko organizovana (iako malo rigidno), njen planer pun je lepljivih beleški i obimnih lista obaveza. Bila je veoma zauzeta večerama sa devojkama i stalnim dečkom. Uspešna profesionalno, iako je bila veoma zabrinuta oko donošenja ispravnih odluka za svoju budućnost. Nije izgledala tužno; u stvari, često je bila prilično vesela i zabavna.

Ako doživite savršeno skrivenu depresiju, ne izjednačavate ono što se dešava sa depresijom. Depresivni ljudi su tužni. Depresivni ljudi nemaju energiju. Sama ideja da ste depresivni može izgledati smešno – barem pre nego što ste počeli da čitate o ovom fenomenu.

Ako ste potpuno iskreni, možete priznati da ste nervozni zbog toga šta bi drugi pomislili kada biste priznali da se osećate potišteno ili beznadežno. Plašite se stigme mentalnih bolesti. Rekli ste sebi: „Oh, moj Bože, nisam depresivan. Možda ludo zauzet. Ali nisam depresivan.“ Podnosili ste pritisak za pritiskom, gubitak za gubitkom i nastavili ste dalje. Naporno ste radili, marljivo ste bili roditelj, naporno ste volontirali.

Najvažnije, priznavanje depresije značilo bi priznavanje mana. Mane ne pripadaju vašem svetu.

Ti si kao Bretanja. I Elizabeth. Linda i Džekson. Jer vaša nije klasična prezentacija depresije.

Ipak, možda ste vi osoba koja bi se mogla ubiti, a niko ne bi znao zašto.

Ipak je to depresija, i to – savršeno skrivena depresija.

Nisi dobro ako si ovo ti. Emocionalno ste nepovezani. I ako ovo rezonuje, razgovarajte sa nekim.

Ukoliko osetite da vam je potrebna pomoć, obratite se stručnim licima:

0800 309 309- besplatni servis Ministarstva zdravlja za psihosocijalnu podršku tokom pandemije covid 19
011 7777 000 – Nacionalna SOS linija za prevenciju samoubistva
0-24h – Urgentna psihijatrijska služba Klinike Dr Laza Lazarević, Višegradska 26, Beograd

***

Bonus video: Najinteligentniji ljudi sveta

***
Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram