Nađa Irena Fišić zagrebačka je novinarka sa više od 20 godina iskustva u medijima. Nakon Azije i i Balija, izabrala je Beograd za svoj dom. Ovde živi nešto duže od godinu dana i svake će subote prenositi svoje utiske - šta je oduševljava, čudi, šta ne razume i zašto misli da je Beograd trenutno najbolji grad za život.
MALI PSI – Ili peseki, kako bi mi rekli. Ja normalnog, uhranjenog, odraslog psa višeg od 20 centimetara nisam vidjela u cijelom Beogradu. Odnosno u njegovom širem centru.
Ne znam da li žive na Novom Beogradu, Mirijevu, Karaburmi ili nekim rubnim dijelovima gdje možda ima više mjesta i parkova, a manje betona. Ali evo kod mene u susjedstvu ne postoje. Ono što postoji u ogromnim količinama su redom: čivave, maltezeri, špicevi, pomeranci, francuski buldozi i svi njima slični od po visine tih 20 centimetara.
Vučjak ili zlatni retriver, a kamoli neki mješanac opće prakse ne može se susresti na meridijanima gdje se ja krećem. Kad je lijepo vrijeme i sjedi se vani po birtijama i parkićima, ovdje u meni omiljenoj Cvijićevoj ulici, zajedno s nama sjedi i duplo više peseka.
Moja prijateljica ih obožava – preslatki su joj. Meni su – ruku na srce – histerični. Malo ih se i bojim. Ali nije to toliko, koliko moja fascinacija činjenicom koliko su ovdje peseki popularni i koliko im se poklanja pažnje. A tek što ih se oblači…
SVA ČET’RI – Ma kaj, ono buraz, na kratko… samo da skočim… na sekundicu… Tako je u Zagrebu. Ma ono, brate… samo da obavim nešto… na sekund… Tako je u Beogradu.
Da li su ta četiri žmigavca zapravo znak za besplatno parkiranje svagdje na Balkanu? Nemam pojma. Ali naprosto je nevjerojatno koliko vozača misli da je to tako.
U Zagrebu ak’ šlajfaš u punoj brzini na biciklu po Boškovićevoj u centru grada – i to po jedinoj traci za bicikliste na cesti – u 95 posto slučajeva ćeš naletjeti na lika koji je stao na sva četiri. Obično je, ne znam zašto, riječ o bijelom kombiju. Desno ne možeš od automobila, na pločnik ne možeš jer su stupići, kočiš kao manijak, čekaš da se makne.
U Beogradu ima još više takvih likova. Možda jer je naprosto veći grad. Kad se vozite primjerice po kneza Miloša, svako malo netko stane – i to u zadnji tren – taman da jedva prikočiš (i to ne na biciklu). Neki put stoje tako i bez ta slavna “sva čet’ri” pa ti treba da skužiš o čemu se radi i blejiš iza, dok ti ovi iza bijesno trube. Iako je možda prošlo 30 sekundi, ali svi su već jako nadrndani.
Kad se zaputiš preko Slavije i preko onog zastrašujućeg kružnog toka na Vračar – taman preživiš kružni i netko je već u modeu ““sva čet’ri” i opet te skoro strefi srčka. Uvjerena sam da za vožnju autom po Beogradu treba davati beneficirani radni staž i neke olakšice. Ali što je najluđe čula sam od Beograđana kako se recimo jako nerviraju kad krenu voziti u Vojvodini – jer je previše opušteno.
“Zamisli koliko su oni opušteni!”, “Pa ovdje nitko ne vozi brže od 50!” “Ovaj je sigurno iz Vojvodine!” (kad netko ne divlja po Beogradu). Znači izludiš od vožnje po glavnom gradu i imaš traume, ali kad dođeš tamo gdje se vozi sporije, opuštenije i normalnije – isto ispališ!
Opaaa, nitko u zadnji tren ne odvozi slalom i stane na sva četiri! Pakao! Kako da ne obožavam Beograđane i njihovu melodramatiku i emocije! Ali ipak imajte milosti! Jer “sva čet’ri” nikako i nikad nisu samo “na sekund”.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
