Znam kako je Ruskinjama koje ovih dana dolaze po srpsku vizu

Stav 09. okt 202222:21 > 22:46
Podeli:
Ruskinja
Foto: Sergei Bobylev / TASS / Profimedia

Zvuči poznato jel' da? Svi koji su ikada igdje, a pogotovo ovdje na Balkanu, imali posla s administracijom naletjeli su na ovaj problem.

Koliko god se dobro pripremili, koliko god čitali što sve treba i koliko god se svijet modernizirao, odlazak u neku državnu službu jednako je odlasku na lobotomiju mozga. U svim tim djelatnostima postoji ipak poseban krug pakla koji se naziva – imigracija.

Situacija je dolaskom Rusa koji bježe od mobilizacije u Beograd – eskalirala. Uprava za strance u Savskoj u Beogradu je mjesto koje kuha, jer nikada do sada nije bilo toliko zahtjeva.

Ono što, ruku na srce moram priznati jest da su službenici u Upravi za strance u Savskoj u Beogradu – nevjerojatno ljubazni. Kunem vam se da u onom kaosu koji vlada, trebaju itekako debeli živci kad te netko po 200.000 puta pita isto pitanje, stoji na vratima i baca se na tebe kad te vidi – da ga ne ubiješ. Sigurna sam da oni moraju proći neku vojnu obuku i psihološke pripreme ne bi li imali živce kao James Bond.

U pola 10 ujutro, čekaonica odjela za strance je prepuna. Mahom su tu Rusi, koji su došli s agentima, ima nešto Ukrajinaca, već tradicionalno Kineza, onda nešto Azerbejdžanaca, Nepalaca, Afrikanaca. Iskusni agenti koji se bave imigracijskom papirologijom zaskakuju službenike klasičnim forama: ej ,Nemanja, ovo ti je onaj moj. E, izvinite, moj klijent ima let, žuri mu se. E, ćao, samo da mi proguraš ove moje s troje djece…. Mi koji kužimo srpski, lagano kuhamo, a meni je osobito digla tlak jedna Ruskinja koja je bahato došla kao da je se ništa ne tiče, a agentica ju je gurnula preko reda.

Procedura je sljedeća – zatražiš sastanak za vizu, doneseš šumu dokumenata, platiš sve takse i čekaš da te prozovu u vrijeme koje su ti napisali da dođeš. Uvijek se nešto otegne i čekaš, ali ove je godine situacija eskalirala.

Nas imigranata ima jedno pet puta više nego prošlih godina, a službenika je isto i radno vrijeme je isto. Čeka se najmanje dva sata. Službenik na glas dobacuje kolegi – a šta ćeš, došli su nam Rusi! Svi stojimo pred istim vratima gdje je naprosto red i ne može brže. Što nas je više, to smo sve bliži tim nesretnim vratima. Poput nekog krda koje se sprema na okršaj. Ove godine prvi puta sam vidjela da službenica puca po šavovima.

“Odmaknite se od vrata!” zaurlala je. “Ovi s dopunama desno, ovi koji predaju boravak neka sjednu!” nastavila je. Šteta što je nitko nije mogao razumjeti jer je vikala na tečnom srpskom koji (gle čuda) rijetko tko razumije u Odjelu za strance. Kraj mene stoji Mihajlo iz Ukrajine koji se tuži svojoj agentici koliko su skupi stanovi, preko puta je Aleksandar Rus, kojem je Srbija stanica na nekoliko mjeseci dok se ne snađe.

Kad dođemo napokon na red i Mihajlo i Aleksandar i ja, lijepo nas obavijeste da nam fali jedan papir. U mom slučaju dva. Pa tako dođeš opet na slavnu dopunu i opet i opet, sve dok papirologija nije zadovoljena, a tebi živci pojedeni. Meni nakon dva odlaska ove godine treba godišnji od stresa.

Vizu možeš dobiti ako ovdje studiraš, radiš, s nekim si u izvanbračnoj ili bračnoj zajednici ili posjeduješ nekretninu.

Svi Rusi koji su se slili u Beograd u posljednje vrijeme, pokušavaju privremeno ostati, odnosno većina ih u tranzitu dok ne odu dalje u zemlje Europske Unije. Što znači da prvo trebaju otvoriti račun u banci, neki i firme pa je njima stres dodatno veći. Ona imigracija u Savskoj svima nama se čini kao Obećana zemlja – mi želimo živjeti u Srbiji – barem neko vrijeme svojih života. I zato i dalje čekamo, donosimo papire i živciramo se – sve u nadi da će jedna stranica naših pasoša biti popunjena srpskom vizom.

***

Bonus video: Tamara – srpska hirurškinja u Brazilu