Zašto je bolje letovati u Beogradu nego na moru

Mi djeca asfalta cijeli život sanjamo da provedemo ljeto na moru. Ili barem jezeru, planini, negdje kod bake daleko od huke automobila i vrelog betona. Ja sam maštala da na zimske praznike idem negdje doma, totalno mi je bila romantična pomisao da se vozim negdje po snijegu za Božić. A ne tramvajem kod tate na večeru za Badnjak.

Silno sam zavidjela i studentima iz Dalmacije koji tako krenu vlakom doma nakon završenih ispitnih rokova u šestom mjesecu, uhvate trajekt za taj neki svoj otok i grickaju kruške, pljuckajući koštice i gledajući u horizont sve do listopada. Fast forward 20 i kusur godina - eto meni romantike u srcu grada. Kako, zašto, otkud to? Pa jer nema nikoga.

Kao u koroni - priroda se oporavlja, drveće lista, delfini se vraćaju u Savu. Ili barem možeš naći parking u blizini Takovske. Isto je i u Zagrebu.

Preko ljeta obično obavljam administrativne poslove, vadim vozačke i pasoše, svi su na nekom ljepšem mjestu, nigdje reda, nema nervoze. Život teče nekako sporije, imaš osjećaj kao da se radi o nekom drugom gradu. U Beogradu i Zagrebu nije ni sve zamrlo, ima nekih koncerata, filmova, klubova, a još ako imaš bar jednog druga da te prati i zanemariš filtrirane slike na Instagramu kojima te bombardiraju - to je to. Opraštaš konobarima što su spori, sjediš opušteno pod klimom cijeli dan, jer znaš da ne moraš zivkati za rezervacije, svagdje gdje dođeš ima mjesta i super si im gost. Možda se i tješim.

Jer naime još uvijek nisam uspjela provesti cijelo ljeto na nekom jadranskom otoku uz lubenice, smokve, bosih nogu na plaži. Još sanjam o tome. Ali mi je trenutno sasvim odlično sjediti i u lokalnom bircu kraj dva kvadratna metra zelenila u vreluljetnu večer, kovati planove, piti točeno pivo, smijati se ili šutjeti s ljudima koji su mi dragi, dok promet ne teče u slapovima. Dovoljan je samo jedan pravi drug zapravo i sve je nekako u redu. Gdje god bili.