Nađa Irena Fišić zagrebačka je novinarka sa više od 20 godina iskustva u medijima. Nakon Azije i i Balija, izabrala je Beograd za svoj dom. Ovde živi nešto duže od godinu dana i svake će subote prenositi svoje utiske - šta je oduševljava, čudi, šta ne razume i zašto misli da je Beograd trenutno najbolji grad za život.
Kult girica
“Ajde, vidimo se na giricama dolje kod rijeke”, kaže mi moj ujak (koji mi u stvari nije pravi niti rođeni ujak, ali to je već tema za sebe). Ja si mislim – girice usred Beograda? Valjda je to neki restoran s morskom ribom. Ali uskoro shvaćam da su girice posvuda. Ne samo u restoranima s morskom ribom. Na svakom koraku i u gotovo svakom restoranu naručuju se i s radošću konzumiraju. Ma je li moguće? Girica nema ni u Zagrebu, osim u blizini tržnice. Otkuda ova morska, sitna riba, koja se lovi uglavnom zimi kad nije sezona srdela – u glavnom gradu Srbije? Jel’ se možda doprema nekim specijalnim charter letovima iz Crne Gore, Grčke, Hrvatske – nikako mi nije jasno. I kako ih rijetko ima sada po zimi, kad bi im baš trebala biti prava sezona? Ali Beograđani ih baaaš vole. ‘Ajmo na pivo i girice – čula sam nebrojeno puta.
Nakon istraživanja sam shvatila da to u stvari (najčešće) uopće nisu gavuni, odnosno girice. To je zapravo bijela riječna riba imena beovica. Latinski Alburnus Alburnus ili bjelica, klija, laubica, keder, zelenika… Jedino što ima zajedničko s giricom jest da je vodeni stvor i završava na -ca. Girica isto tako pliva u moru, a beovica u vodama dunavskog sliva. Ali ruku na srce – onako spržene u dubokom vrelom ulju – meni imaju potpuno isti okus. Nema šanse da bih ikada mogla razlučiti koja je to jadranska, a koja dunavska girica.
Kult salveta
U kojoj god zalogajnici, fast food ili „pljeskavičarnici“naručiš hranu za van dobiješ na stotine salveta. OK, barem 8 do 10 komada. Kako je to isplativo, zašto? Što će mi tolike salvete? Jeste li primijetili da nikada ne dobijete jednu ili dvije? Uvijek piramida salveta – da se nađe. Gledam svoje beogradske prijatelje i kako za svaki zalogaj i brisanje majoneze koja curi troše po salvetu. Ijaooo! Jer primjerice u Aziji salvete ne postoje – navikla sam se na štednju istih. Pa mi onda žao tih stotine salveta i uvijek ih spremim. Evo imam ih doma u količinama za otvaranje jednog fast fooda.
Kult nepostojanja kiselih krastavaca
Eeeeeh, da. Dok je salveta na stotine, kiselom krastavcu niti u jednoj zalogajnici, fast food ili „pljeskavičarnici“ – ni traga! Tucana paprika, svježi krastavac, rajčica, zelena salata, urnebes, vrhnje ili pavlaka, majoneze i kečapa na tone, ljuta papričica, paprika, kupus, kupus, kupus – sve može. Ali kiseli krastavac? Nema. Nigdje. Nisam do dan danas otkrila zašto, kao ni gdje bi ta endemska – a za mene tako bitna – vrsta mogla postojati.
Kult kupusa
Kupus je Bog. Alfa i Omega, početak i kraj. Sveto Trojstvo sebe samoga. Obožavan je i kao prilog se stavlja uvijek i svagdje, a često se jede kao prilog i još kao salata. U Zagrebu nigdje neće te vidjeti kupus kao prilog u fast foodovima. Štoviše blijedo će vas gledati ako ga spomenete. Baš kao kad ovdje spomenete kiseli krastavac. To su te kulturološke razlike.
***
Bonus video: U frižideru devojke koja jede samo sirovu hranu
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
