Od zagrebačke šmizle do žene koja živi u džungli i vozi motor bosonoga

Digla sam pogled, a ispred mene je stajao prekrasan, visok, crn frajer, surfer. Ispostavilo se Francuz. S jezivom fobijom od buba, gmazova i svega ostalog što puže. I od čega u Aziji i na Baliju ne možeš pobjeći. Iako sam i ja nekada bila takva i grozila se guštera, odnosno geckoa, svih oblika, ja sam samo pomislila - Bože koji mekušac od lika! Pao mi je nepovratno u očima.

I to je bio trenutak kad sam shvatila koliko sam postala otporna - kako na bube, tako i na razmaženost kakva me jednom krasila.

Jer moj me život na drugom kontinentu odučio me od toga da budem strašljiva, gadljiva i potpuno izbacio iz zone komfora. Kad kreneš u Aziju, ostaviš sve dobro čuvane i naučene predrasude tamo negdje kod Bosfora i Dardanela. Baciš se na glavačke u taj prljavi, bučni, magični kontinent - pa što bude.

U godinu dana, Azija je nakon Tajlanda, Malezije i Indonezije od mekane zagrebačke šmizle od mene napravila ženu koja živi kraj gmazova u džungli i vozi motor bosonoga. Nakon sedam godina stvorila je od mene osobu koja je naučila živjeti sa svojim izborima i izvan svih društveno-zadanih kutija, a da je nije briga što ljudi misle o tome. Jedna od stvari koja me možda najviše izgradila bili su - odlasci. Svaki put je grozno, ali se navikneš.

Prvi put kad odeš od kuće bude ti najgore - ne znaš što te čeka, gdje te baca, ostavljaš drage stvari. Cmizdriš jer odlaziš iz poznatog. Svaki drugi puta bude lakše.

Ali isto tako gomilu puta se rastaješ s ljudima koje si upoznao, zavolio, ostavio negdje po putu i znaš da ih možda nikada više nećeš sresti. I naučiš da je to sasvim u redu. Da su bili tu da nešto podijelite i da cijeniš taj trenutak. Da ne žališ nego budeš zahvalan na susretima.

Teško je kao žena ne biti u nekim društvenim kutijama i pokušati živjeti po svome. Zašto nisi udata, zašto nemaš djecu, kad ćeš se više skrasiti, je l' stalno moraš negdje odlaziti, je l' ti ne bi bilo bolje da imaš stalan posao…

Osobito je teško na Balkanu - odnosno regiji kako nas sad zovu - jer i dalje vladaju tradicionalne forme.

Čekaj, ti sad ideš živjeti u Beograd? Iz Zagreba? Pitali su me kad sam odlazila iz Hrvatske.

Čekaj, ti živiš u Beogradu? A iz Zagreba si i imaš EU pasoš? Pitali su me kad sam se doselila u Srbiju.

Meni je tu lijepo, pokušavala sam objasniti. Idem i želim biti tamo gdje mi je dobra vibra. Uopće nije bitno što sam Hrvatica u Srbiji, Indoneziji ili u Londonu. Čak mi je potpuno bez veze pričati što je netko ili nije. Ne zanima me politika, nacionalnost, pripadnost religiji. Stvarno zvuči kao ofucana fraza, ali mene jedino i samo zanima sloboda. To sam ona prava ja. Koja u svakom trenutku može birati slobodu i ne robovati ničemu.

Cijena življenja slobode mi se nekad čini previsoka, a padovi preduboki. Ganjam prošle godine vizu za Srbiju - snađe me sto nevolja i idem sedam puta na imigraciju na ispitivanje i predaju raznih papira. U jednom mjesecu izgubim sve klijente za koje pišem i radim - ne znam što će biti i imam 300 dinđi u novčaniku. Živci su mi tanki, budućnost neizvjesna, sigurnost nula. Ali opet - slobodna sam da krenem iz početka i nešto stvorim, sve će biti okej samo probaj - mantram samoj sebi.

Što se sada nerviraš? Odabrala si taj put. I cijena je visoka, ali i nagrada. Ne može biti ravno i sigurno - mora boljeti - kaže mi moja prijateljica. I boli. Ne možeš otkriti tko si pravi ti dok se ne makneš iz zone komfora i tresneš par puta.

Ali puno više puta je osjećaj slobode divan. Neopisivo dobar. Vrijedi ponekad nedostatka para i viška nerviranja. Jer je jedini ispravan.