Meda

Ana Vučković Foto:Goran Srdanov/Nova.rs

Baš tog dana, kad je mama otišla, trebalo je da kupim karte za putovanje na koje idemo u martu, i odabrala sam najjeftinije karte za Atinu sa najmanje prtljaga. Sve računam, biće relativno toplo, ne trebaju nam skafanderi ili debele jakne, snaći ćemo se sa tri torbe.

Ali avaj, eto negde mora da se uglavi dečiji adapter za šolju, ako već ne nosimo nošu. A tamo će sigurno biti divnih stvari da se kupi, da li će mi pasti na pamet da donesem masline, kadaif ili neke knjige možda, neku sitnicu za zid ili za nepce ili neke poklone možda mojim kumićima ili deci prijatelja, koji možda neće dobiti gigantske medvede, ali valjalo bi da dobiju nešto veće od magneta za frižider.

Da li će nam biti dovoljne samo tri torbe, iako smo mi ionako uvek oni sa najlakšim torbama? Da li ću uspeti da dođem do svog životnog ideala nenošenja prtljaga, gde garderobu za boravak kupujem tamo na licu mesta, kao da sam neko ko menja identitet i upisuje se pod lažnim imenom u hotel. I onda se vraćam sa poklonima i sa prelepim stvarima, za koja imam mesta, jer nisam ponela apsolutno ništa na početku.

Gledam tog medveda, intrigira me, taj istanbulski medved, koji je leteo do mene, taj bosforski delija, poklon za kumče, krupan, uvek zadovoljan i tako uklopljen u ovu prazničnu atmosferu. Kako li su ga poneli, kako li su ga prošvercovali u avion, a sigurno su nosili i još milion začina, materijala sa bazara, suvog voća, ratluka i kolača. Kako? I onda mi padne na pamet kako je moj kum veliki ljubitelj automobila.

Pa da, možda nisu išli avionom, možda se meda sa medenog meseca natrag vozio bugarskim drumovima. Fotografišem ga i šaljem deci kumova, kačim na mreže mog istanbulskog, instanbulskog medvedića, drugara koji se već trideset godina smeje, i kad ga nehajno premeštam iz ugla u ugao.

BONUS VIDEO: Kućni ljubimci za mirniji život

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram