Tamara je trkom na Tari pokazala limfomu ko je gazda

Njena priča 25. maj 202115:01 > 16:13
Tamara Stupkin
Tamara Stupkin na cilju Foto: Tribalion OCR

Dva puta godišnje u na planini Tara se održava Tribalion, avanturistička trka sa preprekama koja podrazumeva 23 kilometara izazovnog terena sa 35 prepreka. Na njoj je u maju učestvovalo 1.700 profesionalnih trkača, aktivnih sportista, planinara, ljubitelja izazova. Po mišljenju organizatora i učesnika, ovogodišnja pobednica Tribaliona je divna devojka koja je na cilj - stigla poslednja.

Neverovatna Tamara Stupkin se na ovaj podvig odlučila svega mesec dana nakon poslednje hemoterapije, kako bi “pokazala limfomu ko je gazda”, ali i “dokazala sebi da je živa”. Njeno iskustvo iz ove trke, u kojoj se nije borila samo protiv kamenja, debala, blata … je nadahnjujuća priča koju je pristala da podeli u želji da “motiviše sve one koji biju neke svoje bitke”.

Tamara Stupkin
Tamara Stupkin na cilju Foto: Tribalion OCR

„Ne volim prepreke, neizvesnost i napor i ne podnosim bol. Ipak, sve to sam morala da prihvatim prošlog oktobra, kada mi je dijagnostikovan Non Hočkinov limfom. Simpatičan naziv za rak; pojašnjenje, za one koji imaju sreću da ga ne znaju. Poslednju, osmu terapiju, primila sam u aprilu ove godine.

Pre dijagnoze bila sam aktivna, u stalnom pokretu sa svojim psom Mini, povremeno sam trčala na Dunavskom keju i trenirala sam crossfit. Međutim, bolest je uvela neka nova pravila”, kaže Tamara i naglašava da nikada pre nije učestvovala na sličnim trkama.

Tamara Stupkin
Tamara Stupkin na cilju Foto: Tribalion OCR

“Nikada nisam trčala trku. Baš nikada nisam trčala trail trku i to sa preprekama.

Prijavila sam se za Tribalion Challenge jer sam želela da pokažem i limfomu i sebi ko je gazda. Mislim da je to na neki način bila moja mala proslava završetka terapija. Od kako sam saznala da bolujem od limfoma, imala sam osećaj da se svet oko mene kreće i živi istim tempom, a ja ostajem iza, zarobljena negde između skenera, laboratorije i dnevne bolnice za hemioterapiju. Zato mi je valjda bilo bitno da budem tu, da se pokrenem, da preduzmem nešto, da dokažem da sam živa”, kaže Tamara, ističući da TRibalion jeste težak, ali da su joj ljudi iz Tribaliona pomogli da izdrži do kraja.

“Bilo mi je teško i na prvom usponu. Bilo mi je teško i na onom kamenju, na nekom 4. kilometru. Ali kada sam videla Dejana i Bojana, takozvane čistače, te fantastične momke, koji idu iza svih takmičara, tada mi je stvarno postalo teško. Nisam videla cilj, a shvatila sam da sam poslednja.Tu sam se potpuno slomila. Sve moje slabosti su pobedile u tom trenutku. Uz njihovu neverovatnu pomoć i bodrenje, hodala sam korak po korak. Mislila sam da se uspon nikada neće završiti. U glavi mi je samo bilo to da moram doći do cilja i sebi pokazati da mogu, da smem, da umem. Mada, u tim trenucima, nisam bila sigurna da znam kako.

Nogu pred nogu, metar po metar, kretali smo se. Moj dečko je sve vreme bio sa mnom, bodrio me, govorio kako ću izdržati, milioniti put spomenuo da je u redu da mi je teško jer sam pre samo mesec dana primila poslednju hemioterapiju”. Kako kaže, od umora i napora se ni ne seća svih detalja trke, ali se seća “mirisa šume, nekih nizbrdica”, pamti kako je skoncetrisano pazila gde staje, “jednog puža golaća, sećam i nekih pogleda sa vrha, koji oduzimaju dah”.

“Ne znam tačno na kom kilometru i na kom kamenu sam pobedila sebe. Da li je to bilo posle nošenja balvana, pre nošenja guma, nekih burpija ili dok smo hodali kroz potok? Nisam više osećala ni umor, ni bol, ni mokre noge. Iako nisam znala sta me gura kroz ovu stazu koja kao da nema kraja, odjednom sam znala gde idem i bila sam sigurna da ću tamo i stići”. Kako kaže, kada je ugledala prereke sa blatom, koje su označavale blizinu cilja, savladalo ju je ushićenje.

“Oooo, radosti! Mislim da se nikada nisam toliko obradovala blatu, ali sada sam znala da me tu, baš blizu, čeka moja prva finišerka! Na samom cilju su me potpuno obuzele emocije. Tada sam valjda konačno shvatila šta sve mogu, samo kada se usudim i kada ne odustanem. Uspela sam! Završila sam najtežu OCR trku u Srbiji. Stigla sam na cilj, tamo gde su prethodno prošli neki od najhrabrijih i najspremnijih ljudi. Pretpostavljam da se svi oni osećaju sjajno, a ja znam da sam za sebe osvojila samopouzdanje i ponos. Večno sam zahvalna divnim ljudima iz organizacije Tribaliona što su mi omogućili da pobedim sebe i dosegnem svoje nove vrhove”, završava ova neverovatna devojka, dodajući: “Pet minuta nakon završetka trke rekla sam sebi – nikad više! Sada kažem – Tribalion, vidimo se opet!”

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram