Moja mama je kupila stan novcem koji je sama zaradila, prepisala ga mom ocu i nikad to nije dovela u pitanje. I nije jedina u Srbiji

Foto: Shutterstock

Odrasla sam u patrijarhalnoj radničkoj porodici u kojoj je oduvek bilo normalno da se sva imovina vodi na glavu kuće. Trenutno je to moj otac, a pre njega je to bio njegov otac.

Dok je deda bio živ, sinovi zvanično nisu posedovali ništa, kao ni mnogi sinovi pre njih, u porodici u kojoj se nikad nijedna žena nije drznula da izgovori “Ne odričem se imovine”. Jer prava sestra se uvek odriče imovine u korist svog brata, i to nikad ne dovodi u pitanje, žensko je za tuđu kuću, muški nastavljaju lozu i red prosto mora da se zna.

Moja majka je ta žena koja je odrastala u uverenju da tako mora i da jednog dana kad joj umre otac, ništa od imovine koju je sticao neće biti njeno, niti ona ima pravo na to. O tome se nikad nije raspravljalo i ako bi je neko od nas dece pitao zašto tako, što ne bi tražila svoj deo, svaki put se krstila kao da bogohulimo. “Daleko bilo, nikad mi to ne bi palo na pamet”. Za moju majku, kao i za tolike žene u Srbiji, tako mora i tako će biti.

Foto: Shutterstock

Zato nikoga nije začudilo kad je mama, inače preduzetnica već 25 godina, stan koji je kupila od novca koji je sama zaradila, prepisala na tatu. Nije to uradila jer ih je zaradila nelegalno, niti da bi izbegla plaćanje poreza, nije je ucenjivao ničim, nije uopšte bilo potrebe da joj on to kaže, da je pita, zamoli, da joj objasni zašto to tako treba. Ona je sama, na svoju inicijativu, rekla da tako treba i tako će biti. To se prosto podrazumevalo, jer u njihovom sistemu vrednosti zna se ko je glava kuće i šta to sve podrazumeva.

Prema Zavodu za statistiku, žene su vlasnice svake četvrte nepokretnosti u Srbiji, a veliki broj onih na čije ime se vodi imovina, nasledile su je kao udovice koje su izgubile muža dok su deca bila mala, pa muško dete nije moglo da postane vlasnik. Rodna analiza Republičkog geodetskog zavoda pokazala je da se čak 43,2 odsto žena odriče svog dela nasledstva u korist muških članova porodice, dok je taj procenat za muškarce 0,5 odsto. U ruralnim sredinama situacija je drastično gora.

“Najveći procenat žena na selu, oko 84 odsto njih, nema nikakvu imovinu i to nam govori da će veliki broj njih proživeti ovaj život, a da se nikad u Katastru nepokretnosti neće naći njihovo ime”, izjavila je svojevremeno za Danas Jelena Ružić, predsednica Ženskog udruženja Kolubarskog okruga – Žuko.

Foto: Shutterstock

Upravo ovo udruženje stoji iza kampanje Koliki je moj deo, koju su sprovele uz podršku UN Women Srbija, a koja je imala za cilj da podigne svest o nepravednoj raspodeli nasledstva između mukaraca i žena.

Jelena Ružić objašnjava za Zadovoljna.rs da su tri razloga ključna u odluci žene da nešto što je sama stekla prepiše na muža. Prvo, žena često kreće od toga da će muškarac lakše da završi administraciju. Drugo, imovina povlači plaćanje poreza, a žene ređe raspolažu sopstvenim novcem i zbog toga to prepuštaju njima. Treće, kod nas i dalje većinom vladaju rodni obrasci po kojima muškarac treba da bude vlasnik.

“Imali smo nedavno slučaj žene koja je htela da se informiše šta su njena prava. Ona je finansijski učestvovala u izgradnji kuće, podizala je kredite da bi je opremili, međutim, kuća se vodi na njegovu majku jer je zemljište na kojoj je građena njeno. Sad dolazi do razvoda i njegova majka joj je rekla ‘Znaš gde ti je kapija, možeš ići’. I ona je prosto u šoku da postoji mogućnost da ona ništa od toga ne može da dobije. Proces dokazivanja je dugačak i mukotrpan i može da se dokaže samo ako ona ima sve izvode iz banke i račune, dokaze da je ona kupovala i plaćala, što često nije slučaj”, upozorava Ružić i objašnjava da žene iz tog procesa često izlaze jer dobijaju pretnje od muža da će on tražiti starateljstvo nad decom ako ona nastavi.

Foto: Shutterstock

“Suština je da je za nas žene karakteristično da u brak ulazimo emotivno, što je i normalno, isključujući mogućnost razvoda i ne razmišljajući šta može da donese budućnost. A ključno je da sačuvamo deo razuma i da uvek imamo na umu da ne znamo šta nas čeka sutra. Bolje je o stvarima razmišljati na vreme, nego se posle kajati”, zaključuje Jelena Ružić.

A ja razmišljam kako će jednog dana izgledati ostavinska rasprava u kojoj neću reći da se odričem imovine u korist svog brata. Da li će me svi gledati popreko, da li će familija na mene baciti kletvu. Biću prva u svojoj porodici koja će to učiniti. I evo sad dok razmišljam o tome, imam osećaj srama i krivice zbog toga, toliko je duboko ukorenjeno.

Ali od nekoga se mora krenuti.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram