Popularni hrvatski glumac Slavko Sobin želeo je parče svoga mira, tišine i prirode, pa je kupio staru seosku kuću, a studio OCD arhitekti pomogao mu je da napravi magiju u kojoj živi sa psima.
Slavko Sobin je primorac koji živi u šumi, jedan od najzaposlenijih i najuspešnijih hrvatskih glumaca, poznat po brojnim ulogama u serijama, regionalnim i svetskim filmovima. Ima 39 godina, prošlog leta bio je zvezda crvenih tepiha širom regiona zbog uloge u filmu „Samo kad se smijem“ Vanje Juranić. Kaže da se odmara radeći, a mir pronalazi u svojoj kući u šumi nedaleko od Zagreba.
Život u skladu s prirodom ga pokreće, a u toj svojoj kući obrađuje baštu, svestan da takav luksuz neće dugo imati ako ne sačuvamo okolinu – pa je posvećen i ekologiji, nastoji da živi održivim načinom života.
Slavko je dugo sanjao o kući, svom komadu prirode, o miru i tišini barem prva i zadnja dva sata u danu. A onda ga je kuća našla.
Tada je pričao da je stara, da „ne izgleda još nikako, ali da će biti top“. I bio je u pravu, glumac je adaptaciju poverio zagrebačkom arhitektonskom studiju – OCD arhitekti, a oni su napravili magiju – od starice su stvorili mlađanu, modernu lepoticu.
Logično pitanje za njih bilo je šta su najveći izazovi jednog takvog poduhvata – šta prilikom adaptiranja stare kuće može da iskrne kao prepreka i kako je to moguće rešiti.
„Prvo bismo se zahvalili na komplimentima. Ovakve renovacije su uvijek izazovne, no zaista vjerujemo da je sav napor rezultirao iznimno ugodnim prostorom i kvalitetnim prostornim rješenjima. Izazova je bilo više, od samih prostornih ograničenja postojećeg objekta, pronalaženja kvalitetnih izvođača na udaljenoj lokaciji, koordinacija radova za vrijeme pandemije i slično“, priča za Zadovoljnu arhitektica Tihana Buljan iz studija OCD arhitekti, pa dodaje:
„Renovacija je nekada poput kirurgije, ne znate točnu dijagnozu dok ne otvorite konstruktivne slojeve te tek otkrijete izazove na koje niste niti računali. Bilo je i zanimljivih situacija, npr. velika stropna lampa Luna je mogla ući u kuću samo u trenutku ugradnje velike staklene stijene spavaće zone (jer je bila prevelika za sva vrata). Tako da smo morali na gradilištu čuvati zapakiranu lampu i koordinirati unos točno u trenutku kada smo uklonili zabatni zid te prije ugradnje staklene stijene. Zatim, postojeći objekt nije imao sustav grijanja pa smo morali izvesti potpuno novi sustav grijanja putem dizalice topline. Sada već planiramo neke nove izazove u drugoj fazi projekta, no o tome ćemo, nadamo se, u nekom sljedećem razgovoru.“
Tihana nam je opisala u kakvom je stanju bila kuća i u kojoj meri su mogli da iskoriste njen osnovni kostur. Kaže da je u prošlosti doživela razne faze preuređenja i širenja. Prvo je bila skromna prizemna kuća, nakon toga dodati su aneks i nisko potkrovlje – u tom stanju kupio ju je Slavko, i on je u potpunosti otvorio potkrovlje i stavio novi krov.
Kuća sada izgleda moćno, otvorena je i puna svetla, a ima okvirno 110 metara kvadratnih, a svaki metar funkcionalno je iskorišćen.
„Kako je to kuća u šumi na osami, projektirana za odmor, dokolicu, nismo forsirali dodatnu sobu ili slično. Kuća je optimalne veličine za dvije osobe, a umjesto dodatne sobe investitor se odlučio za veću garderobu pošto mu je ona bitna za lifestyle“, priča nam arhitektica.
O samom procesu i tome kako je ovu grupu kreativaca stara kuća inspirisala, šta su morali da izmene – dodaju i oduzmu, da sruše i izgrade, Tihana nam kaže:
„Stara kuća nas je najviše inspirirala starom drvenom fasadom koju smo zadržali i samo prebojali kako bi različite vrste drveta bile ujednačenije. Iznutra bila je dosta ‘nagurana’ sa niskim stropom i upravo odluka otvaranja potkrovlja i zadržavanje vidljivih drvenih greda daje ovoj kući prepoznatljiv i unique interijer. Krov je iz tehničkih razloga bilo potrebno u potpunosti izmjeniti kao i izolirati dio zidova koji prvotno nisu bili izolirani. Dio drvenih zidova starih gabarita kuće zadržan je vidljiv u interijeru i doprinosi svojom teksturom cijelom dojmu kuće kao karakteristične za tu lokaciju. Veći izazov je dovesti kuću na razinu u smisli strojarstva, uvesti sustav grijanja, klime, WiFi, kuća ima vlastitu toplinsku podstanicu…“
Sačuvali su originalne stare grede i drvene zidove – neprimetno spajajući prošlost sa sadašnjošću – reč je o svojevrsnoj eklektici, a projekat je diktirao i materijale koje su koristili.
„U samom projektiranju bilo nam je jako bitno ispoštovati prošlost i lokaciju, a opet koristiti materijale i oblikovanje koje je suvremeno i odgovara našem vremenu. Sva originalna građa koja se mogla spasiti je zadržana, dok od novih materijala kao kontrast drvetu koristimo mikrotoping koji pokriva cijeli pod i dominira prostorom. Smatramo zanimljivim i efektnim baš taj spoj starog drveta grube, nasumične teksture i mirkotoping neutralne boje kao izlivene glatke mase. Mikrotoping daje kontinuiranu pozadinu drvetu i preuzima ulogu platna na kojem je drvo prezentirano. Osim mikrotopinga od suvremenih materijala korsitimo veliko formatne keramičke pločice za otok kuhinje dugačak preko četiri metra, te suvremenu rasvjetu i komade namještaja.“
Tlocrtna organizacija prostora došla je nekako organski, preklopom prostornih mogućnosti i projektnog zadatka. U kuću se ulazi odmah u kuhinju, koja predstavlja društveni centar kuće, pa po ulazu pozdravlja goste.
Na raskršću dva volumena objekta nalazi se dnevni boravak, kao prostor iz kojeg možete videti sve delove kuće i nekako biti centrirani dok sami boravite u objektu. Zatim se nastavlja prostor kupatila koja služi i dnevnom i spavaćem delu objekta. Uz sam južni kraj smešteno je spavanje na galeriji kojem osiguravamo predivan pogled u šumu, dok se ispod nalazi garderoba.
Zona za spavanje nalazi se na otvorenoj galeriji kuće u potkrovlju. Posebna je zbog velikog zabatnog prozora koji kadrira predivnu šumu i stvara svaki dan nestvarni pogled prilikom buđenja.
Pitamo i na koji detalj ili rešenje su posebno ponosni u ovom projektu.
„Možda velika lampa Luna koja je pozicionirana u dnevnom boravaku gdje je vidljiva iz svih uglova kuće i stvara poseban ugođaj. Nama također jako drag je i kuhinjski otok, namjerno predimenzioniran, koji postaje centar druženja kuće.“
Arhitekti su se s klijentom vrlo brzo sporazumeli, bez ikakvih problema. Njegova vizija da ovo bude dom za opuštanje, daleko od grada i buke im je bila jasna i vrlo brzo su se složili oko svih velikih i malih odluka.
„Ulaskom u kuću stvarno imate jedan poseban osjećaj mira, ali opet interijera koji iako minimalan svojim dojom odiše ‘tihim luksuzom’. Jedna od glavnih ideja bila je otvoriti i osloboditi tlocrt maksimalno, gdje su jedini prostori zatvoreni zidovima i vratima garderoba i kabina toaleta.“
Naravno, pitali smo ih i da li su vodili računa o okruženju budući da je objekat usamljen u seoskoj sredini, prirodi.
„Kako gabariti postojeće kuće nisu mijenjali, minimalno smo utjecali na okruženje. Možda važna stvar prilikom ove adaptacije je uzeti u obzir da će svi radovi malo duže trajati. Iako sama lokacija nije toliko daleko od Zagreba, sama dobava i doalazak majstora itd. Bila je malo usporena u odnosu na inače. Osim toga izazov su naravno tehnološli sustavi i instalacije koje je potrebno dovesti na razinu kuće današnjeg doba, bez obzira na njezinu lokaciju.“
Iz ugla profesionalaca i uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima živimo i načina na koji se danas gradi, pitamo našu sagovornicu da li je zahvalnije kupiti novogradnju ili uložiti u renoviranje starogradnje, kao i šta su pozitivne strane jednog, šta drugog, a šta negativne.
„Teško je odgovoriti na pitanje, obe opcije imaju svoje prednosti i mane, a bitno je i uzeti u obzir da postoje razne nepredivive situacije kod jednog i kod drugog. Novogradnja, iako u pravilu garantira veću kvalitetu izvedbe, u stvarnosti ne mora značiti da je to i slučaj, pošto je na našim prostorima sada gradnja novih stanova u velikom porastu, to dovodi i do nekih slučajeva brze, nekvalitetne gradnje. Također, osim očitih prednosti novogradnje, neke mane koje nama smetaju su mozda serijalnost i stanovi koji su svi jednaki, rađeni po šabloni istih tlocrta, boja i materijala. Starogradnja opet ima veliki izazov same adaptacije koja zna biti zahtjevna po pitanju instalacija, nekih prostornih odnosa koji su se sada promijenili itd. Zahtjeva puno vremena, ali opet možda ima prednost nekakvih prostora koje možemo nanovo interpretirati u današnje vrijeme i time dobiti zanimljivije, jedinstveno oblikovanje prostora“, zaključila je arhitektica za naš portal.
BONUS VIDEO:
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
