Praktično rešenje dileme – šta da radim kad mi dete besni

Foto: BONEKphoto / Alamy / Alamy / Profimedia

Psihološkinja i porodična savetnica Katarina Jovanović daje savete svim roditeljima koji su se našli u nemiloj situaciji da im dete besni na javnom mestu.

Terrible two

Jeste li nekad čuli za izraz „terrible two“? Bukvalan prevod – užasne dve. Misli se na dve godine, tačnije, na dvogodišnju decu i činjenicu da se napadi besa, tzv. temper tantrumi, obično javljaju kod klinaca i klinceza koji još nisu napunili tri godine.

Zašto baš tad? Glavni razvojni zadatak ove faze u odrastanju je sazrevanje samokontrole, a roditelji su tu da ovo sazrevanje podstaknu i potpomognu. To bi značilo da i zahtevi roditelja za samokontrolom deteta postaju brojniji, ili bi bar bilo dobro da tako bude. Jedan od prvih zadataka u tom smislu je navikavanje na nošu, a ima ih još: da dete spava u svom krevetiću, ako nije do tada, da lepo sedi za stolom, da jede što i ostali jedu, da spava u određeno vreme itd. Pošto smo našim mezimcima do tada uglavnom samo ugađali i pazili da im dlaka sa glave ne padne, ovi zahtevi ih frustriraju i lako dovode do izliva besa, razdražljivosti i prkosa.

Ako su roditelji tokom ovog perioda nesigurni, nedosledni i impulsivni (da ne kažem živčani), usporiće razvoj samokontrole kod svog deteta.

Greške koje pravimo

Šta da radimo kad sukob ekskalira, posebno kad se to desi u javnosti, „van domaćeg terena“? Gde grešimo?

Jedna od najčešćih grešaka je što „startujemo đonom“, dreknemo ili sikćemo kroz zube, a da pre toga nismo pokušali ništa drugo. Kako mislite da kontrolišete dvogodišnjaka ako niste u situaciji da kontrolišete sami sebe?

Druga česta greška je što objašnjavamo, objašnjavamo, objašnjavamo. Je l’ volite vi da vam bilo ko bilo šta objašnjava kada ste besni kao ris? Normalno da ne volite. Što bi se onda to deci dopadalo?

Treća je što molimo, mitimo, obećavamo. Pokazali smo slabost i deca nas više ne doživljavaju kao oslonac.

Četvrta je što pretimo „iz prazne“. Nećeš dobiti slatkiše kad dođemo kući, nećeš se igrati sa drugarima, nećeš gledati crtać, dobićeš batine… Aha, samo sutra. Malo sutra.

Peta je što popuštamo i dajemo sve što traži, samo da se smiri.

Znate, nešto od ovoga možda i smiri vašeg drekavca, ali ništa neće dati dobre rezultate na duže staze. Umesto toga, probajte nešto drugo.

Preventiva

Naoružajte se smirenošću. Budite nerealno smireni. Što više raste detetov otpor, to više treba da raste vaša smirenost. Ako niste u stanju bar da izgledate smireno koliko god da u vama kuva, ne preporučujem vam da ulazite u ring sa besnim dvogodišnjakom.

Da počemo sa preventivom.

Kad osetite da se nevolja približava – dete počinje da kenjka i njočka, zanoveta i oteže – unesite malo zabave u vašu šetnju/kupovinu… šta god da radite. Zapanjeno pogledajte negde u daljinu i uzviknite nešto tipa: „Majko mila, je l’ ono žirafa u supermarketu?!“ i tražite od vašeg klinca da je nađete; kao, ju, majko mila, je l’ moguće, dete moje, pomagaj da se uverim… A onda završite kupovinu sve tražeći žirafu.

Druga opcija je da poverite detetu neki neverovatno bitan zadatak – da vam nosi kišobran jer vas užaaaasno boli ruka i treba vam pomoć… Onda mu sve vreme zahvaljujte što je tako dobar pomoćnik. Deca vole da nam udovolje. Mi to vremenom upropastimo.

Kako se postaviti

Ako niste blagovremeno probali trikove sa preusmeravanjem pažnje i vaše preslatko čedo se pretvori u pomahnitalog drekavca, prvo udahnite duboko, a onda pokušajte sa žirafom. Ako se dete upeca na mamac, odlično, završite to što ste planirali što efikasnije možete i bež’te kući.

Ako se ne upeca, nego nastavi da vrišti, bacaka se i slično, molim vas, nemojte ulaziti u raspravu da dvogodišnjakom!

Uhvatite dete za ruku i krenite kući. Da, otimaće se, možda će i nastaviti da dreči. Mirno kažite: „Vidim da si ljut/a, hajde, idemo kući.“ Slobodno poljubite dete u kosicu ili u ruku i posle toga – ćutite. Ne gledajte ga u oči. Ne objašnjavajte. Ne kritikujte. Ne pretite. Samo ćutite, hodajte mirno, detetovim tempom, nemojte ničim pokazati da ste uznemireni.

Ako se dete smiri, molim vas, nemojte ga pitati „šta ti bi“ ili neku sličnu roditeljsku glupost. Dete ne zna šta mu je bilo, time ćete mu samo raspiriti ljutnju i biće Jovo-nanovo. Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo.

Kada se ovakve stvari dese kod kuće, čučnite pored svog deteta, kažite mu da vidite da je ljuto i da ćete se družiti kad se smiri, a potom gledajte svoja posla. Ili bar izgledajte tako.

Važno je da neadekvatno detetovo ponašanje ne nagrađujemo dodatnom pažnjom. Kada se dete smiri, grlite se, mazite se, pričajte. Možda vam ovo ignorisanje deluje kao gruba metoda, ali nije. Naši mališani treba da nauče da je njihov zadatak da izađu na kraj sa svojim osećanjima – to se zove samokontrola. Nedovoljna i neefikasna samokontrola je jedan od glavnih okidača brojnih smetnji i poremećaja u kasnijem razvoju deteta.

Naravno da deca nisu srećna kada im nešto uskratimo, kada uvodimo pravila, kada ih kaznimo. Ali nisu deca ta koja naprave problem, nego mi, roditelji. Savremeni roditelji su, izgleda, sebi zacrtali potpuno nerealan vaspitni cilj – da im dete uvek bude srećno – tako da odustaju i od uskraćivanja i od uslovljavanja i od kažnjavanja i od pravila… E sad, nije smak sveta ako vaš trogodišnjak još piški i kaki u pelene, ali jedan petnaestogodišnjak koji nije naučio da toleriše frustraciju i odloži zadovoljstvo zaista može i da smakne svet, barem vaš deo sveta.

Ok, treba da čuvamo svoju decu. Ali ako ih SAMO čuvamo, od svega i svačega, ko će ih vaspitavati?

***
Bonus video: Strah od zubara

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram