Nije problem tvoje dete na ekranu nego ti

Mama i dete
Foto: Chris Craggs / Alamy / Alamy / Profimedia

Moja drugarica Maja je pre par meseci ušla u bitku za svoje dete. Kada je shvatila da joj je sin neprestano zakucan za telefon i kompjuter, da pertle vezuje proveravajući šta u virtualnom svetu ima novo, da se to neprimetno ušunjalo u njihov odnos, školske aktivnosti, način na koji komuniciraju, rešila je da potraži pomoć i to onu stručnu.

Sedimo nedavno zajedno, tu su još tri mame, ona nam priča gde, šta i kako, nije uopšte naivno, a jedna keva mrtva ladna konstatuje „pa to tako sva deca“. Na to Maja kaže – to ne znači da je sve okej.

Dosta sam posle razmišljala o tome kako su gotovo svi naši klinci zavisni od interneta, a na prste mogu da nabrojim roditelje koji bi izdržali put izlečenja. Jer on je isti kao kod alkoholičara ili kockara.

Pročitajte još:

Ta rehabilitacija podrazumeva da dete, mama i tata zajedno učestvuju i mnogo rade. Prijavljuju se svaki dan u dnevnu bolnicu u kojoj provode nekoliko sati, imaju grupne terapije koje umeju da budu mučne i otrežnjujuće jer osim lekara roditeljima i deci vrlo konkretna i neprijatna pitanja postavljaju drugi roditelji i deca, takođe na lečenju.

Svako veče Maja pravi plan sa tačnom satnicom za sutradan koje moraju da se pridržavaju svi – i ona i njen bivši muž i sin. Klinac naravno ne koristi ni telefon ni kompjuter, mora da uči za školu po tri sata dnevno (što je ranije bilo nezamislivo), a preostali deo dana je isplaniran u minut.

Posle tog prvog perioda, svi posebno polažu ispit s tematikom zavisnosti za koji uče iz jedne jako obimne knjige. Kao na fakultetu…

Da bi sve to postigla, Maja svoj inače dnevni posao radi noću, kaže da je jako umorna, ali da neće odustati. Kaže i da je lekar sa kojim rade odličan, a da kompletan proces može da traje i godinu dana.

Ako jedan član porodice odustane ili mu se nešto u procesu lečenja ne svidi (a realno je da vam neki drugi roditelj na grupnoj terapiji kaže da smatra da ste idiot) pa prestane da dolazi, onemogućava i svom detetu da nastavi.

Ajped
Foto: Matthew Richardson / Alamy / Alamy / Profimedia

I sad razmišljam koliko joj se divim, pada mi na pamet i da smo svi mi krivi što su nam deca nekad već u 10. godini zavisnici, puštamo to niz vodu jer „kako se boriti protiv neminovnosti“ ili što ona mama s početka reče „pa to tako sva deca“. Onda nam kao bude lakše jer uljuljkavanje je linija manjeg otpora.

Mi smo veći problem od dece i stručnjaci to znaju, otud grupne terapije. Mi buljimo u ekrane dok izgovaramo – skini se sa TikToka, čitamo vesti na telefonu dok ih pitamo šta imaju za domaći, gledamo neki video na Jutjubu dok nam pričaju ko ih je povredio, šaljemo im smešne slike ili emotikone kad nam se povere i kad su zaljubljeni i kad pate ili im je prosto – dosadno.

Mi smo ih prerano pustili da dosadu popune izazovima, igricama, crtaćima, storijima i mimovima. Mnogi od nas su pomešali prioritete i od sopstvenih trzavica i problema zaboravili da postoji život van ekrana, a da su u tom životu broj jedan naša deca s kojom treba pikati fudbal i kad te sve boli od umora. Tako nam je bilo lakše jer sve drugo je već dovoljno teško…

Ne može svako da bude Maja i tako se suoči sa svojim greškama. Ali evo sad odmah možete da dignete glavu, isplanirate neki provod, zezanje, sport, takmičenje, igru ili samo razgovor. Potrudite se da razumete njihov jezik. Pokažite da život postoji i van interneta i da je mnogo lepši od dnevne bolnice u Paunovoj ulici.