Ima li išta gore od početka školske godine?
Čak i kad više niste školarac. Gotovo je ljeto, prišuljao se memljiv miris u zraku, pale prve kiše, dani su kraći, izvlače se duksevi i najgore od svega – oblače zatvorene cipele. Taj dio mi je za plakanje.
U svojih sedam godina života u jugoistočnoj Aziji i neprestanog ljeta, taj trenutak povratka u Europu i doma bio mi je najgori – moraju se obuti cipele.
Noga ti se već toliko razlijepi i raširi u japankama da jedva staje u tenisicu, a kamoli neke cipele. Prije koju godinu vratila sam se na jesen i sva sretna kupila nove čizme. Malo su me žuljale, ali što sad. Nakon par dana stopala su me boljela neviđeno, osobito lijevo. Kad je bilo otečeno već danima i kad sam hodala uokolo u šlapama u studenom (novembru), ipak sam otišla kod doktora.
“Pa vi ste slomili kost u stopalu. Ono što ne razumijem je kako niste došli ranije. Obavezno morate mirovati” rekao mi je vrlo ljubazan doktor u Beogradu gdje sam stigla na koncert Nicka Cavea. Pa da ne odem na koncert! Stisla sam zube, otišla na Cavea i zapamtila da mi se bolje ne vraćati u Europu na jesen.
Kad eto me već treću jesen i treću godinu korone u Europi i drma me žestoko jesenski blues. Vjerujem da nisam jedina. Utjeha mi je što je stanje prolazno. Barem tako kažu znanstvenici. Njemački psiholog Ruediger Schmitt-Homm, navodi kako je razlog jesenjoj melankoliji negativna percepcija mraka – jer dani su kraći, manje sunčeve svjetlosti dolazi do očiju, pa je i smanjenja proizvodnja serotonina koji potiče zadovoljstvo ravnotežu u našem tijelu.
“Ali to je dio života, ne prava depresija u medicinskom smislu. Samo privremena jesenja melankolija”, navodi Ulrich Hegerl, znanstvenik iz Leipziga. Nije samo naveo koliko prolazna.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
