Živela sam u šumi pet meseci, evo šta sam naučila o lepoti

Život u šumi
Foto: Unsplash/freestocks

Tanki sloj znoja i kreme za sunčanje na našim telima video se kao iskren sjaj, ništa neprijatno niti nepoželjno. Neukroćena kosa, sveža iz reke, nikada nije izgledala privlačnije.

Studentkinja novinarstva Leks Goldstajn je za Allure prenela svoje iskustvo života u šumi.

„Pljuvanje koštica od trešanja kroz prozor automobila u pokretu vrlo je precizan sport. Moraš da vladaš ravnotežom sile i nišanjenja kako bi sprečio bumerange koje nosi planinski vetar. To je ona spora aktivnost idealna za dane kad je mnogo vruće, kada se butine namazane kremom za sunčanje lepe za sedišta i kada svaki skok u potok od otopljenog snega deluje kao povratak kući.

Tokom nekoliko takvih lenjih dana, moje odredište bilo je neobeleženo kupalište uz seoski put u Severnoj Kaliforniji. U narodu poznato kao Jackass Creek, mesto je zapravo samo skup koordinata ispisanih na papiru koji je odavno izgubio svoju oštrinu i oblik. Možda je tek tačkica na Google mapama, ali za mene je to bilo upisano kao prekretnica u mom životu.

Foto: Unsplash.com/
jacob-padilla

Tokom dva leta, kada sam radila kao fotografkinja u letnjem kampu pored Nacionalnog parka Yosemite, zabeležila sam prizore nezamislive lepote. Nasmejana lica dece koja su istraživala čuda prirode i odrastanja punila su većinu mojih memorijskih kartica. Ali van radnog vremena, i ja sam bila jednako zadivljena. Tek izbačena u rane godine odraslog života, pridružila sam se udaljenoj zajednici sezonskih radnika koji su velikodušno izvrtali, prevrtali, a zatim i rušili gotovo svaku društvenu normu i očekivanje koje sam dotad znala.

Fizički odvojeni od gradskih pejzaža, bilborda i komšijskih politika koje smo svi predobro poznavali, dobili smo priliku da preoblikujemo obrasce ponašanja koje su drugi crtali za nas. Nazovite to hipi stil ili „crunchy granola“… i iskreno, imali biste dobar argument. Ja sam ovo prostrano zemljište pod borovima Ponderosa zvala domom oko pet meseci svog života, podeljenih u dve godine studiranja. Bilo je to upravo u tom kolebanju između „stvarnog sveta“ – ako tako možemo nazvati jedan kampus na Srednjem zapadu – i šume da sam počela da shvatam koliko se razlikuju životi u mojim zajednicama kod kuće i u ovoj, zajednici koja je plesala u šumi pod pravim zvezdanim nebom.

Foto: Unsplash.com/
lisha-riabinina

Kod kuće sam dane provodila opsesivno birajući odeću, pa zatim pržeći kosu peglom kako bih prikrila bujicu lokni za koje nisam znala kako da ih negujem. Nikada nisam bila osoba koja se mnogo šminka, ali okolina je često činila da tu odluku osećam kao pogrešnu. Na neki način, sve je to prirodan nusproizvod tinejdžerskih godina: želja da se uklopiš i učenje da izgled postaje važan kada zamenjuješ pesak u parku za fudbalske utakmice, a dečje sastanke za razgovore za posao. Kada imaš 18, osećaš se nemoćno u ekosistemu srednje škole. Tako sam svakodnevno nanosila crnu maskaru i peglala kosu. Dozvolila sam da odobravanje drugih meri moju lepotu. Zato je odluka da provedem leto van mreže bila prilično trenutna – šansa da se isključim u svakom smislu. Takođe, žudela sam za begom od uniformisanih predgrađa i pljuska očekivanja koja su ispaljivala. Naivno sam mislila da će udaljen i rustičan život eliminisati spoljne pritiske na moj izgled. Spas me sigurno čeka na vratima ove znojave utopije!

Ali estetsko spasenje baš i nisam dobila.

U šumi, pod popodnevnim suncem, videla sam sebe i žene oko sebe kako sijamo na način kakav nikada ranije nisam doživela. Ne zato što mi je to bio prvi put u prirodi, već zbog pozitivnosti koja je obavijala prostor. Odsustvo osuđujućih pogleda – realnih ili umišljenih – i život bez ekrana uticali su na to šta sam smatrala lepim.

Tanki sloj znoja i kreme za sunčanje na našim telima video se kao iskren sjaj, ništa neugodno niti nepoželjno. Neukroćena kosa, sveža iz reke, nikada nije izgledala privlačnije. Iako smo koristile kremu za sunčanje (što moram da naglasim) obrazi obasjani suncem delovali su elegantno, a pege koje su izbijale podsećale su na sazvežđa koja smo uveče posmatrale.

Foto: Unsplash.com-
kenzie-kraft

Devojaštvo je doživljavalo preporod na drvenim klupama pored ogledala i polica kupatila. Tu smo se svakodnevno okupljale da pričamo šta ima za ručak, razmenjujemo garderobu i delimo šljokice i kreme za kosu za večernja druženja, kada bi magija „rečne kose“ nestala. Proizvodi i ogledala koje smo povezivale sa „stvarnim svetom“ i dalje su imala svoje mesto u našim životima, ali dani se nisu vrteli oko lične taštine.

Izbori koji su odstupali od društvenih normi često su bili najviše slavljeni. Neobične frizure, neobrijana tela i planinarske čizme u kombinaciji sa svilenim haljinama bili su česta pojava. Ovu kulturu eksperimentisanja i suprotstavljanja stilovima negovala je i namerna komunikacija savetnica sa kamperkama, učeći devojčice od malih nogu da je sve na njihovim licima i telima ne samo normalno, već i lepo i zanimljivo. Zidovi kupatila ukrašeni su oslikanim drvenim pločama koje obeležavaju decenije žena koje su učile da vole sebe i svoja tela baš u ovom džepu šume.

Foto: Unsplash.com/
katharina-roehler

Tako sam neko vreme mislila da sam razbila zamorna očekivanja vezana za izgled, a ne samo pobegla od njih. Ali sam nedavno shvatila da je lepota koju sam tamo posmatrala i dalje bila ideal koji treba dostići. Nešto čemu se teži. Kosa raščupana od reke, pegice i aura samopouzdanja postale su mere „low-maintenance“ lepote – varljivo udaljene od društvenih očekivanja.

Naravno, nije bilo bilborda u šumi koji to reklamiraju. To je, jednostavno, ljudska priroda – vidiš nešto na drugom čoveku i poželiš da to oponašaš, bilo zbog lične koristi ili zbog odnosa sa drugima.

Ne mogu da kažem da sam postala osoba koja može zauvek da se odrekne ogledala. Nisam se u potpunosti oslobodila statusa quo. Brige koje sam odbacila samo su se pretvorile u nove načine samousavršavanja specifične za taj ambijent. Trenutni kulturni trenutak – clean girl estetika i no-makeup izgled – nekako su i dalje prodirali u našu zajednicu, kilometrima daleko od kozmetičkih polica. Sve može postati trend ili norma, čak i ono što izgleda kao povratak na nultu tačku.

Sve dok se okružuješ ljudima, neizbežno je da će nastati društveni standardi i očekivanja. Od grada do šume, ljudi su ljudi. Moraš sam da odlučiš da li su ti novi obrasci korisni ili štetni. Ja sam otišla odatle sa zajednicom ljudi koje ću voleti i o kojima ću brinuti dugo nakon ta dva leta, i za mene je to važnije od bega od statusa quo. Koja god očekivanja lepote sada pokušavam da odbacim, jednostavno ih zamenjujem onima koje povezujem sa drugom zajednicom.

Sada živim u Njujorku, i mogu da priznam da me je plašilo da stavim svoj novi pogled na lepotu na konačan test – život i rad u velikom gradu. Koračam polako: odlučujem da mogu i treba da isfeniram kosu ako želim i da nanesem rumenilo ako sam raspoložena. Ili da ostanem bez šminke jer želim da pustim da sama koža zasija.

Foto: Unsplash.com/
mitch

Ako nemaš ravnotežu u načinu na koji pristupaš svojoj lepoti, možda ćeš opet osetiti povratak bumeranga kada izbaciš očekivanja, poput koštica od trešanja. Pusti ih da niknu pored nekog puta u Severnoj Kaliforniji, i dopusti sebi da rasteš i menjaš se, takođe.“

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Pinterest

Instagram