Knjiga „Žene koje suviše vole“ je napisana daleke 1985, a ja sam iz nje izvukla 8 isceljujućih lekcija

Foto: Unsplash.com/ matias-north

Knjiga "Žene koje suviše vole" koju je porodična terapeutkinja Robin Norwood napisala daleke 1985. je i danas aktuelna. Ovih osam lekcija ne samo da razotkrivaju obrasce ljubavi koji bole, već nude i mapu ka oporavku, samospoznaji i mirnijem odnosu sa sobom.

Bilo je tiho predveče i bez ikakvog posebnog cilja sam listala preporuke za knjige. Negde između naslova o ličnom razvoju i memoara, pojavio se naslov koji me zakucao – Žene koje suviše vole. Nisam tražila priručnik o vezama. Zapravo, nisam ni znala šta tražim, osim nejasnog osećaja da mi nešto izmiče. Ipak, taj naslov me pogodio tačno tamo gde treba – u ono neizgovoreno mesto između tuge i nade.

Foto: Unsplash.com/
jaredd-craig

Kupila sam knjihu i počela da je čitam. Reči Robin Norwood su poput nežnog razgovora koji te ne osuđuje, već ti nudi ogledalo. Ovo nije bila klasična self-help knjiga. Bila je to introspektivna studija ljubavi koja boli, zbunjuje i nikako da pusti. Svako poglavlje bilo je novo raslojavanje istine.

Evo osam lekcija koje su me najviše dotakle. Svaka je kao mali udar istine koji ne povređuje, već oslobađa.

Ljubav koja boli često počinje u detinjstvu

Norwood nas odmah vraća korenima – u porodične dinamike i detinjstvo. Tamo gde su zanemarivanje, nepredvidljivost ili emocionalni haos bili norma, ljubav se često nauči kroz borbu. Ova spoznaja mi je pomogla da povežem tačke koje su mi godinama izmicale. Da shvatim zašto sam ponekad u patnji tražila strast. Zašto mi je mir delovao sumnjivo. Ovo poglavlje otvara vrata isceljenja – ne osuđujući, nego objašnjavajući.

View this post on Instagram

A post shared by nina (@kriticki)

Opsesija nije ljubav

Jedna od najtežih, ali i najvažnijih istina: stalno proveravanje, čekanje, analiziranje i nada da će se neko promeniti nije ljubav. To je strah. To je pokušaj da kontrolom zadržimo nešto što nas već napušta. Kada sam to čula, bilo je kao da se svetlo upalilo u sobi u kojoj sam dugo stajala u mraku. Oslobađajuće, iako pomalo bolno.

Ljubav ne menja ljude

Koliko puta sam verovala da će „dovoljno ljubavi“ popraviti ono što nije moje da popravljam? Norwood jasno razdvaja ljubav od spasa: pokušaj da promeniš nekoga često je zapravo beg od suočavanja sa sobom. To nije briga – to je kontrola prerušena u dobrotu. U tom trenutku sam shvatila da pravi rast počinje tek kada prestanemo igrati ulogu spasioca.

Samožrtvovanje nije dokaz ljubavi

Koliko puta su nas učili da „prava ljubav sve trpi“? Norwood to ruši. Ona pokazuje da preterano davanje, iscrpljivanje sebe, stalno dokazivanje vrednosti – nije ljubav, već vapaj da budemo voljeni. Kad ljubav postane test izdržljivosti, prestaje da bude zdrava. Prava ljubav ne traži da nestaneš.

Foto: Unsplash.com/
abbat

Ponekad boli jer je poznato

Najteže poglavlje za mene bilo je ono u kojem Norwood objašnjava zašto nas privlači ono što nas povređuje. Kada je naše detinjstvo bilo haos, mir nam deluje sumnjivo. Disfunkcija je tada poznata, gotovo udobna. To me nateralo da se zapitam – koliko puta sam odbacila stabilnost jer sam je zamenila za dosadu? Shvatiti da „hemija“ nije uvijek hemija, već trauma koja prepoznaje sebe, bila je bolna, ali isceljujuća spoznaja.

Oporavak počinje fokus preusmerimo na sebe

Norwood to ponavlja kao mantru: promena počinje u nama, ne u drugome. Zvuči jednostavno, ali u kontekstu knjige to zvuči kao revolucija. Umesto da čekamo da se on promeni, počinjemo se pitati – šta ja izbegavam dok sve vreme analiziram njega? Ta mala promena fokusa pokreće ogroman talas lične odgovornosti.

Mi učimo druge kako da nas tretiraju

Ova rečenica me pogodila u tišini. Ne zato što je nova, već zato što je izgovorena sa dubokom istinom. Kada prećutkujemo, kada opravdavamo, kada pristajemo – mi učimo druge da je to u redu. Norwood nas poziva da ljubav ne izražavamo kroz trpljenje, već kroz granice. Jer granice nisu zidovi, one su vrata kroz koja ulazi poštovanje.

Isceljenje nije samotni čin

Najvažnija lekcija dolazi na kraju – spoznaja nije dovoljna. Potrebni su podrška, zajednica, iskrenost. Norwood naglašava da oporavak nije brz proces i ne dešava se u tišini sobe uz knjigu. Potrebni su ljudi, razgovor, terapeuti, prijatelji. Ja sam tada ponovo počela pisati dnevnik i otvoreno pričati o onome što sam godinama skrivala. I shvatila sam da je istina lekovita tek kad se podeli.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

TikTok

Instagram