Sa umetnicom Emom Bregović smo razgovarali o njenoj aktuelnoj izložbi, ali i odrastanju na relaciji Francuska-Balkan, dijamantima i položaju žena u savremenom svetu.
Nedavno je u kragujevačkoj Aleksić galeriji savremene umetnosti otvorena izložba pod nazivom Love Inc. Eme Bregović koja traje do 5. jula. Serija radova predstavlja zapravo dijamante i sastoji se od više skulptura koje polaze od arhetipskih formi, ali ih transformiše u nešto zagonetno, gotovo subverzivno.
Ema je rođena u Parizu. Magistrirala je u Školi lepih umetnosti u Nantu u Francuskoj 2018. godine, a trenutno živi i radi u Beogradu i Parizu. Ćerka je Gorana Bregovića i Dženane Sudžuke.
Razgovarali smo sa njom o odrastanju između Balkana i Francuske, njenoj umetnosti, slobodi žena.
Rođeni ste 1994. godine u jeku haosa na prostoru bivše Jugoslavije. Da li su previranja i ratovi u eks Ju bilo kako uticali na vaše detinjstvo?
Jugoslovenski rat je uticao na moje djetinstvo na indirektan način tako što mi je bilo vrlo teško definisati sopstveni identitet. Bilo mi je nemoguće izabrati jer izbora nije bilo u mom srcu: uvijek sam se osjećala Jugoslovenka. Nekome je bitan osjećaj patriotizma i geografske pripadnosti, ali ja sam mješavina u duhovnom i nacionalnom smislu. Nakon dugog traganja sam našla najveću slobodu u tome što nigdje nisam pustila korijen. Kao slobodni atom, crpim svoju snagu kroz pokret.
Odrastali ste u Francuskoj. Šta vas je više oblikovalo – Francuska ili Balkan?
Na svu sreću sam odrasla u Parizu sa drugom djecom koja su isto bila izvor migracija raznih, iz Alžira, Maroka, Tunisa, pa sve do Senegala, Kine, Vijetnama pa čak i Sirije, Irana i mikropolinezijskih otoka. Ta multikulturološka okolina me mnogo više oblikovala nego bilo koji nacionalni identitet. Francuski identitet se gradio uz migracije, i u tome sam pronašla veliku snagu tako što sam živjela pored mnogih drugih kultura. Na taj način sam širila toleranciju prema drugim kulturama i vjerama, i shvatila da mi je potreban taj balans između Balkana i Francuske. Balkan mi donosi nešto što nijedan drugi dio svijeta ne može, ali to važi i za Francusku koja ma naučila mnogo toga što vjerovatno Balkan ne bi nikada uspio.
Kada ste shvatili da je umetnost vaš životni pravac?
Vrlo rano su me roditelji uveli u umjetnički svijet, išla sam 12 godina u konzervatorij na balet, klavir i solfeđo. Prirodno sam se okrenula ka umjetnosti i pronašla svoj put, to je bio unutrašnji poziv.
U katalogu izložbe piše da u vašim radovima ljubav nije idealizovana. Objasnite nam zašto prsten koji ste napravili ima bodljikavu žicu? I šta govore vaši dijamanti?
Za ovu novu izložbu koja se zove Love Inc. željela sam da dam korporativnu notu ljubavi. Poezija ljubavi se pretvorila u komercijalni i finansijski stav koji su mi interesantni kada pričamo o umjetnosti. Čovječanstvo prolazi kroz veliku krizu autentičnosti koja potiče iz potrošačkog društva. Dijamanti su savršen primjer načina na kojem gradimo kolektivne mitove. Važno je naglasiti da je dijamant ugljenik pod pritiskom, dakle njegova vrijednost nosi teret višeslojne istorije: od kolonizacije i eksploatacije afričkog kontinenta do reklamne kampanje firme koja je posjedovala najveći rudnik. Sve do druge polovine 20. vijeka, dijamanti nisu bili toliko popularni sve do marketing kampanje De Beers “Dijamant je vječan” (A Diamond is forever).
Kroz ovu izložbu sam željela dati alate za razumijevanje svijeta koji smo naslijedili i onog kojeg upravo stvaramo.
Moji dijamanti zapitkuju simbole koje nose kao što su vječna ljubav, socijalni status, moć i finansijska investicija prekrivena poezijom. Ako uzmemo primjer vjereničkog prstena sa bodljikavom žicom, dešava se dihotomija između forme i materijala. Rušim arhetip vjereničkog prstena i pridajem mu novu metaforu kroz materijalnu kontradikciju. Skulptura Yes, I Do je možda odraz naše individualne percepcije ljubavi, a možda i neke poetične lucidnosti.
Mogu li danas mladi umetnici da žive samo od svog rada?
Da, danas umjetnici mogu živjeti od svog rada ali zahtijeva puno rada i truda, a i malo sreće da bi se probili. Na tržištu ima puno mladih umjetnika, teško je jako i sve zemlje ne ulažu u umjetnost s istom strasti.
Ko su umetnice sa ovih prostora kojima se divite?
Volim i pratim rad Marine Marković i Marine Abramović, ali opširnije sam otkrila nedavno rad Mirze Cizmic i Radenka Milak koji su mi fantastični. Sviđa mi se ta tiha poezija u kojoj smo mi gledaoci sastavni dio umjetničkog djela. Ta vrsta dijaloga je mnogo bitna između djela i gledaoca.
Kako i za šta koristite društvene mreže?
Društvene mreže mi služe za komunikaciju mog rada i nikako ne volim da izlažem svoj intimni život. Naravno, u svom uskom krugu, kao svi, dijelim duhovite budalaštine jer su dobar svakodnevni ventil.
Kako vidite žene u današnjem društvu? Da li su one slobodne?
Žene su slobodnije nego ikada, ali to ne vrijedi za sve žene. Ono što se zahtijeva od savremene žene je kompleksno jer se susreću razni paradoksi: trebamo biti jake, samouvjerene, sposobne, samostalne ali ne previše, ambiciozne ali da nisu prijetnja muškarcu, privlačne ali da nisu vulgarne. Sloboda žena nije samo teoretsko pravo, nego sloboda izbora koju ne koče kulturološke predrasude, strah, finansijska i materijalna nesigurnost ili pritisak društva.
Dok sam radila na izložbi Love Inc. interesovao me taj mit vječne ljubavi, dijamant kao dokaz posvećenosti, obećanje blistavog i stabilnog života. Ali ispod tog sjaja kriju se odnosi moći i očekivanja. Dijamant je dobar primjer, jer simbolizuje ljepotu, čistoću, vrijednost. Taj dvostruki jezik mnogo govori o načinu na koji se žene doživljavaju, vole i ocjenjuju. Zato ne mislim da su žene igdje zaista slobodne, ali narativ se mijenja, postaje otvoreniji, autonomniji i pravedniji.
Šta primećujete kod svoje generacije što je nezamislivo generaciji vaših roditelja?
Moja generacija čini mi se da se nalazi u jednoj egzistencijalnoj krizi. Rodili smo se prije interneta, koristili ga dok smo se školovali i sada smo malo izgubljeni između 2 generacije. Nismo potpuno sazreli, ali smo „odrasli“ i razvili puno ambicija i vizija za budućnost. Mi smo prva generacija koja ne fantazira o kućici sa labradorom i velikom porodicom. Ti snovi su u nekom drugom ili trećem planu ostali. Mislim da moja generacija želi kao prvo da se dokaže kao stručan, samostalan individualac, ali i oslobođen očekivanja.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
