shutterstock_2250105363.jpg
Shutterstock/Alessia Pierdomenico / Shutterstock

Ako postoji posao iz snova, sigurni smo da izgleda ovako: Kod Brunella Cucinellija zabranjeno je raditi posle 17.30, ručak traje 90 minuta, a biznis obrće milijarde

Ivana Stojanov
16. sep. 2026. 19:00

U kompaniji Brunello Cucinelli radni dan izgleda dosta drugačije od onoga na šta smo navikli u modnoj industriji ali i šire.

U sedištu brenda u Solomeu, srednjovekovnom selu u Umbriji koje Cucinelli obnavlja još od 1985. godine, posao počinje u osam ujutru i završava se u 17.30. Prekovremeni rad u kompaniji nije poželjan. Između postoji nešto što se ne preskače zbog sastanka, mejla ili roka - pauza za ručak od čak sat i po.

shutterstock_1382884796.jpg
Foto: Shutterstock/Girodiboa

Tačno u 13 časova posao staje. Zaposleni mogu da odu u kompanijski restoran, provedu vreme napolju ili da odu kući i ručaju sa porodicom. U Solomeu zaposleni čak ni ne evidentiraju dolazak i odlazak sa posla, a ideja kompanije je da čovek treba da radi "pravu količinu vremena", a ostatak dana zadrži za sebe. Poslovna komunikacija tokom vikenda nije deo kulture kompanije, dok je Cucinelli još pre više od decenije govorio da rad ne bi trebalo da zadire u vreme namenjeno privatnom životu.

profimedia-0023723892
FILIPPO MONTEFORTE / AFP / Profimedia

Vrhunski ručak za zaposlene

Ručak je posebna priča. Kada je Bon Appétit svojevremeno posetio sedište kompanije, obrok nije ličio na tipičnu fabričku kantinu. Hranu su svakog jutra pripremale žene iz Solomea koje su sebe opisivale kao lokalne kuvarice, a ne profesionalne šefove.

shutterstock_2787923303.jpg
Shutterstock

Na stolu je svakodnevno bila pasta, zatim glavno jelo poput pečene svinjetine ili čuvene umbrijske lepinje torta al testo sa pršutom i sirom, dok se za desert služilo voće.

shutterstock_2250105305.jpg
Shutterstock/Alessia Pierdomenico

Jednom nedeljno dolazili su i tozzetti, tradicionalni tvrdi keks, uz čašu Vin Santa. Za one koji ne jedu meso pripremane su salate od spelte ili pirinča.

Ni sastojci nisu slučajno izabrani. Hleb je tradicionalni umbrijski, bez soli, maslinovo ulje dolazi sa lokalnih imanja, a vino iz vinograda koji se prostiru ispod sela. Cucinelli je ovu vrstu hrane često opisivao kao onu na kojoj je odrastao - jednostavna jela kakva je njegova baka pripremala na porodičnom imanju.

Popodnevna dremka

A posle ručka - nema jurnjave nazad za sto. Zaposleni imaju dovoljno vremena da se prošetaju, odmore ili čak nakratko odspavaju. Kratko dremanje se čak i podstiče. Cucinelli je otvoreno pričao da i sam posle ručka pokušava da odrema 15 ili 20 minuta, čak i kada putuje i radi iz njujorškog showrooma.

profimedia-0230189267
SANDRO MICHAHELLES/SINTES / Sipa Press / Profimedia

Sve je deo poslovne filozofije koju Cucinelli naziva humanističkim kapitalizmom. Njegova osnovna ideja je da profit i uspeh kompanije ne bi trebalo da se grade na račun dostojanstva ljudi koji u njoj rade. Zato insistira na ograničenom radnom vremenu, prostoru za privatni život, lepom radnom okruženju i odnosima zasnovanim na poverenju.

Plate i uslovi rada

shutterstock_2250105307.jpg
Shutterstock/Alessia Pierdomenico

Čak je i organizacija radnog prostora deo te filozofije. U radnim prostorijama prate se kvalitet vazduha, temperatura i količina prirodne svetlosti, a kancelarije i radionice projektovane su tako da zaposleni mogu da pogledaju kroz prozor i vide park i nebo. Takve detalje Cucinelli smatra važnim za dostojanstvo rada.

Godinama se uz njegov model poslovanja vezuje i podatak da radnike plaća iznad proseka. Financial Times je još 2013. pisao da su plate njegovih zaposlenih bile u proseku oko 20 odsto više od nacionalnog proseka za fabričke radnike, dok sama kompanija danas nešto opreznije navodi da nastoji da plate budu "u proseku malo više" za sve zaposlene, bez obzira na poziciju.

shutterstock_2250105365.jpg
Shutterstock/Alessia Pierdomenico

Škola zanata koja mladim ljudima nudi šansu

Tu je i škola zanata u Solomeu, napravljena po uzoru na nekadašnje renesansne radionice. Mladi tamo uče žensko i muško krojenje, izradu krojeva, pletenje, popravljanje trikotaže i druge zanate, uz mesečnu stipendiju. Ideja je da se zanatskom radu vrati status veštine na koju čovek može da bude ponosan, ali i da se obezbedi nova generacija ljudi sposobnih da proizvodi odeću na nivou koji zahteva luksuzni brend.

Emili u Parizu

Zanimljivo je da ova gotovo utopijska slika italijanske modne kompanije više nije poznata samo ljudima koji prate modu. Kada su u četvrtoj sezoni serije "Emili u Parizu" predstavljeni izmišljeni luksuzni brend Muratori i gradić Solitano, sličnosti sa Cucinellijem i Solomeom bile su očigledne - porodični brend kašmira, malo italijansko mesto u kojem kompanija ima sedište, restaurirani kulturni objekti, zanatska tradicija i, naravno, zajednički ručak.

U jednoj sceni Marčelo Muratori objašnjava Emili da svakoga dana u 13 časova svi sedaju za sto jer je zajednički ručak jedan od najvažnijih delova života u Solitanu. Taj detalj nije izmišljotina scenarista. Daren Star, autor serije, kasnije je potvrdio da je posetio Solomeo, upoznao Brunella Cucinellija i njegovu porodicu i obišao mesto pre nego što je napravljen televizijski Solitano.

I čini se da model u kojem se posao završava u 17.30 nije prepreka ozbiljnom poslovnom rezultatu. Kompanija Brunello Cucinelli je 2024. ostvarila prihod od 1,2 milijardi evra, a 2025. taj iznos je porastao na 1,4 milijardi.